Naslovnica // Expeditions & Research // 8. MSRE "Rokina bezdana 2009" // MSRE "Rokina bezdana" - izvješće

MSRE "Rokina bezdana" - izvješće

PDF
Print
E-mail
Written by Tihi
Saturday, 10 April 2010 08:20
Article Index
MSRE "Rokina bezdana" - izvješće
izvadci iz dnevnika
izvadci iz dnevnika 2
zaključak
galerija
galerija 2 -portreti ekipe i oznake ekspedicije
All Pages

UVOD
Zbog nemogućnosti odlaska na dugo planiranu ekspediciju u Crnu Goru odlučili smo istraživanja nastaviti kod kuće. Zahvaljujući godišnjoj dozvoli za speleološka istraživanja Ministarstva kulture RH, Uprave za zaštitu prirode, ljubaznom načelniku općine Brinje Ivici Mesiću, općini Brinje, vatrogascima DVD-a Brinje, OŠ Luke Perkovića iz Brinja, Šumariji Brinje, svim žiteljima s tog područja, Hrvatskoj vojsci i velikom broju sponzora (veći broj koji je bio i za MSRE ''Montenegro '09'') ekspedicija se okrenula Rokinoj bezdani – dobro znanom objektu među hrvatskim speleolozima. O tome su obaviješteni sudionici iz Mađarske i Bosne i Hercegovine, koji su bez problema prihvatili novu lokaciju. Rokina bezdana, Rokača, Rokinka ili kako je već tko zove, odavna je poznata žiteljima Stajničkog polja, Jezerana i Brinja, a speleolozima kao jama s do sada najvećom podzemnom rijekom u nas. Nalazi se nedaleko od Jezerana, između dviju Kapela, i od davnina je pobuđivala zanimanje ljudi. To je vertikalna jama (jama klopka) znatnih ulaznih dimenzija, 22x12 metara, iz koje se čuje gromoglasna tutnjava vode s njezina dna, i koju prati legenda o babi Rokači koja je u nju upala i skončala svoj život (najvjerojatnije joj otud ime).

POVIJEST ISTRAŽIVANJA
Prvi put su u nju ušli speleolozi, članovi Speleološkog društva Hrvatske pod vodstvom Drage Pavličevića, u kolovozu 1960. godine, za vrijeme speleološkog pregleda Male Kapele. Oni su tada sišli samo 40 metara duboko. Zbog nedostatka opreme dno nije dosegnuto. Godinu dana poslije, 3. srpnja 1961., pod vodstvom speleologa Hrvoja Malinara iz SO PDS Velebit, četvorica speleologa spustila su se na dno 102 metra duboke Rokine bezdane i došli na obalu do tada, a i danas poznate najveće podzemne rijeke u Hrvatskoj. Ponovno zbog nedostatka adekvatne opreme nisu istraživali dalje. Poslije toga bilo je još jedno istraživanje u jesen 1971. godine, kada je postignut isti rezultat, zbog velikih kiša i velike vode, ali se doznalo da se podzemna rijeka može dignuti i do tridesetak metara.
Godine 1975. speleolozi Velebita prošli su gornje brzace i topografski snimili objekt u dužini od oko 300 metara. Važno je u vezi s tom akcijom da su prvi put vidjeli dvadesetak primjeraka čovječje ribice (Proteus anguinus, Laur.) Od tada je bilo još mnogo istraživačkih akcija i posjeta speleologa iz različitih speleoloških udruga. Velik broj istraživanja i posjeta od 1980. poduzeli su i speleolozi i speleoronioci Društva za istraživanja i snimanja krških fenomena, a danas sljedbenici njegova rada Dinaridi - društvo za istraživanja i snimanja krških fenomena iz Zagreba.
Treba spomenuti još nekoliko bitnih podataka - prvo ronjenje Miroslava Grčevića u prvom ulaznom sifonu, u listopadu 1979. Zatim prvo preronjavanje prvoga uzvodnog –''ulaznog'' sifona u listopadu 1983., koje je obavio Ljubiša Kalinić (sifon su još preronili Ratko Delorko i Željko Škalec! - u literaturi je naveden drukčiji podatak, op. T. K.). U 1984. godini, u listopadu, ponovno se roni (Ljubiša Kalinić, Drago Opačić, Predrag Tarabić i Tihomir Kovačević), prelazi slap ''Istra'' i otkriva ''Tihijev kanal''. Zaronilo se desetak metara u drugi sifon (P. Tarabić) (drugi sifon nikada nije bio preronjen do ovogodišnje ekspedicije - pogrešan podatak u literaturi!, op. T. K.) .

U međuvremenu dr. Mladen Kuhta, dipl. geol., za potrebe Geološkog instituta Hrvatske sa speleolozima iz SO HPD ''Željezničar'' iz Zagreba, od 3. do 7. listopada 2002. godine trasirao je bojom vodu koja ponire u ponorima na Stajničkom polju ispod tunela ''Mala Kapela''. Nisu bili iznenađeni kada se boja poslije dva dana pojavila u gornjem toku Rokine bezdane i potvrdila teoriju da vode koje poniru u Stajničkom polju prolaze kroz Rokinu bezdanu.
Te je godine održana i MSRE ''Rakovica 2002''. Pri dosnimavanju za dokumentarni film ''Tajni tok rijeke Korane'' ekipa u kojoj su bili Alan Kovačević, Alan Stanković i Tihomir Kovačević, prolazeći kroz Slunj (točan datum nije poznat, možda nekoliko mjeseci nakon bojenja vode u ponoru u Stajničkom polju? uvelike se iznenadila kad je ugledala Slušnicu fluorescentno zelenu. Prvo su pomislili da se snima Slušnica iz zraka i pojačana je boja. Novo iznenađenje uslijedilo je kada su nakon nekoliko sati prilikom snimanja na Plitvicama u kanjonu Korane vidjeli također intenzivnu fluorescentnu zelenu boju, u toku pokraj špilje Vila jezerkinja. (To je fotografirano i video snimljeno.) Raspitivali smo se tko je izvršavao bojenja u to vrijeme, ali nije bilo konkretnog saznanja.

Nakon nekoliko mjeseci doznali smo da je početkom listopada 2002. bojom trasiran ponor na Stajničkom polju. Je li trebalo toliko vremena i povišena voda u podzemlju( zima-proljeće i topljenje snijeg!!!) da boja iz ponora u Stajničkom polju prođe kroz kanale Rokine bezdane i pojavi se na izvoru Slušnice (Rokina bezdana i izvor Slušnice udaljeni su 31,0 kilometar zračnom linijom) i negdje na Plitvicama iznad špilje Vila jezerkinja!?! ( Rokina-Plitvice-Vila jezerkinja - udaljenost 36,5 kilometara zračnom linijom).
Svakako bi bilo potrebno za velikih voda ponovno trasirati iste ponore kako bi se vidjelo na koje sve izvore izlazi obojena voda. MSRE ''Rokina bezdana 09'' održana je u dva dijela. Prvi: od 10. - 22. srpnja, s logorom pokraj Rokine bezdane, a drugi od 23. srpnja do 15. kolovoza na Zrmanji. U prvom dijelu, održanom u Rokinoj bezdani i na okolnom terenu, glavni cilj bio je istražiti što više kanala u njoj iza sifona uzvodno i nizvodno, napraviti novi topografski nacrt, ustvrditi kvaliteta vode, potvrditi veliko stanište slatkovodne spužvice i čovječje ribice i to sve dobro video i fotografski snimiti te istražiti još neke objekte u okolici.

LOGOR
Logor je postavljen na livadi u blizini otvora Rokine bezdane. Bila su postavljena dva velika šatora za dnevno druženje i opremu i mnogo malih šatora za sudionike, postavljeni su spremnici za vodu i kemijski zahodi Toi-Toi. Hrana je pripremana u kuhinji OŠ Luka Perković u Brinju i svakovnevno dopremana u logor. Vođa ekspedicije bio je Tihomir Kovačević – Tihi, tajnica Marijana Jelić, vođa logora Hrvoje Dragušica – Dragi, a vođa istraživanja Alan Kovačević, koji je ujedno i snimao video kamerom. Glavni fotograf ekspedicije bio je Gordan Polić – Gogo, a zaslužni za komunikacije Igor Lovrentjev – Igi. O prehrani je brinuo Mirko Stegić – Mimi. Logističku potporu ekspediciji organizirao je Brinjak Marjan Prpić – Luka.



Last Updated ( Tuesday, 13 April 2010 11:56 )

Skup speleologa Hrvatske 2012.



Iz sadržaja