Naslovnica // Activities // Actions // Sinjac u veljači

Sinjac u veljači

PDF
Print
E-mail
Written by Frf
Saturday, 09 February 2013 09:39
There are no translations available.

Nakon poduže pauze pao je dogovor da se barem dio ekipe trzne i sjuri u poznato nam područje. Tako je odrađen vikend 02.-03. veljače 2013. Pošto je većina ekipe u petak navečer profeštala Šljivin ročkas i dobro se zabavila, uzročno posljedična veza je izazvala startanje u netipičnom subotnjem terminu – kasno popodne i , osim Zuruba, koji je s mladom damom Ninom ujutro zbrisao na Plitvice na fotosession. Alan Meli i ja u već spomenutom popodnevnom terminu i pretovarenom Golfu također krenusmo put Drežnika.

Naravno da nas je veći dio puta pralo loše vrijeme na cesti, tek nadomak Rakovice stanje se popravilo. I to nije trajalo dugo. Tek što smo sjeli kod Željke u kafiću, stigao je snježni kijamet i ovamo. Pravi zimski ugođaj gusto padajućeg snijega za pamćenje. Tada nam je sinula ideja da skoknemo, unatoč mećavi do Kukuruzovića špilje i provjerimo stanje tamo, jer smo sutra imali namjeru zaroniti, dok ima vode.

Prava avantura bila je uopće stići do Vaganca, ali smo i dalje krenuli izazivati vraga i spustili se prvo do pred most, pa do zadnje kuće pored Kukuruzovićke. Lijepo smo se iznenadili vidjevši poplavljen most i ogromnu količinu vode što teče preko njega silovitom brzinom. Ipak smo se probili do samog izvora i pofotkali izvor koji je više podsjećao na gejzir, dok bi se nizvodno po koritu komotno mogao voziti kajak na brzim vodama (samo da nema toliko granja i sitnih prepreka poput ograde na mostu).

Ovjekovječivši trenutak, vraćamo se u aute nadajući se da će izvući uzbrdicu zametenu snijegom. Srećom je bio još friški snijeg pa je sve prošlo relativno lako i bezbolno. Na kratko opet svraćamo do Željke i koristimo sretni trenutak na toplom pa šaljemo par fotki i video klipova u Zagreb. Iako je glavni cilj akcije bio malo srediti vatrogasni dom koji je na nekim mjestima stradao na skupu speleologa (jedan prozor, par komada pločica i krečenje jednog zida), nismo to učinili jer je u međuvremenu nestalo struje. Stoga će dom na red doći sutra.

Drugo jutro ekipa se povećala. Prvo su stigli Tamara, Marko. Nedugo za njima Elvir i tajnik kluba Damir (Pavelić). Primamo se posla u domu - popravljamo lampu na plafonu u velikoj dvorani, mijenjamo oštećen prozor. Farbanje zidova je ipak dogovoreno za sljedeći dolazak, u boljoj varijanti i sa uljanom bojom. Pločice oko stupova će već riješiti Jure ...

Uz te radove, planirano ronjenje, dolazak u Drežnik imao je još jedan cilj. Speleotaxi, poznati i već opjevani traktor našeg Branka, počastit će se novim zadnjim gumama. Naime, cijeli klub se složio, obzirom na ne baš tako svijetlu ekonomsku situaciju u državi i da ljudi u ovim krajevima teško spajaju kraj sa krajem, mi ćemo odvojiti dio novaca koji smo prikupili članarinama i sponzorima za Skup speleologa te Branku kupiti te zadnje gume i na taj način mu se zahvaliti što nam uvijek dobrostivo izlazi u susret i posuđuje traktor i prikolicu za naše speleološke akcije u bilo koje doba dana i noći. Tako su Branko i Speleotaxi sretniji, a i mi malo sigurniji u budućim putešestvijama :)

Sad je došlo vrijeme da se primimo speleologije. Ali smo se prije toga primili lopata da otkopamo automobile iz snijega. Tom prigodom pronašli smo Alanov mobitel što je prenoćio duboko u snijegu ispavši mu iz torbice tijekom sinoćnjeg guranja auta kroz smetove.
Još jedan odlazak do Vaganca za pokušaj dnevnog fotkanja Kukuruzovićke. No, ovaj puta je ispred nas traktor koji puževim korakom čisti cestu i ne uspijevamo autima doći do mosta. Odlazimo dijelom pješke, ali nam voda nije dala prijeći most, tako da je fotosession na izvoru proglašen neuspješnim, a zbog siline vode nismo se odlučili i na zaron u špilju.

Odlučili smo - idemo onda zaroniti na Sinjac pa uskoro krećemo na pitoresknu vožnju plitvičkim krajem prekrivenim s oko pola metra snijega. Čista zimska idila. Sunčan dan nas je poslužio i bila bi milina da ne trebamo zaroniti u poprilično mrzlu vodu. Parkiramo na standardnom mjestu, no ovog puta zamijećujemo promjene. U kući do izvora ima nekoga, po prvi puta otkad navraćamo. Iz pristojnosti se javljamo domaćinima, kad tamo - gazda iz Zagreba.
Već nas je htio najesti i napojiti, a mi se nismo niti počeli opremati za pod vodu. Teškom mukom smo uspjeli objasniti da ćemo prvo zaroniti pa tek onda osladiti se njegovim gostoprimstvom.

Tako smo nas četvorica; Zurub, Pavelić, Alan i ja polako opremili i na jedvite jade kroz visoki snijeg doklipsali do vode. Tek što smo došli do izvora, zamijetismo da je voda mutna. Bez obzira na sve, ipak se ide pod vodu jer nam trening neće škoditi.
Ja vučem reel, ostali idu zamnom, a Zurub fotka i snima. Kad smo se zagnjurili tada smo shvatili da je vidljivost 1m! Nije baš neka sreća. Tonemo dolje polako i stižemo na plato na nekih -32/-33m.
Od muteži i slabe vidljivosti ja zazujim i ne pogađam daljnji kanal prema kolima (postoji legenda o kolima i volovima koji su upali u izvor Sinjac, a tu legendu smo prvi put potvrdili i video dokumentirali tijekom prijašnjih istraživanja ovog izvora).
Alan preuzima reel i vodi nas do potopljenih kola na -42m. Vidjeli smo ih tek kada smo se praktički zabili u njih. Lagano zadržavanje na poziciji i razgledavanje (ako se to uopće tako može zvati ) vrlo bliske okoline, pa je logično da naposlijetku slijedi polagani izron. Sada već u još lošijim uvijetima, jer smo i samo dodatno zamutili vodu.
Mic po mic i svi sigurno izranjamo van nakon 25 minuta. Imamo lagani dojam - osim kaj je Alanu procurilo odijelo, vidljivost banana, voda 4-5 stupnjeva, da nas čeka još i sex s cukanjem sebe i opreme od izvora do autiju kroz visoki snijeg po laganoj uzbrdici.

S dvobocnicima i jedva uočljivim ripnama na čizmicama suharka, jako zahtjevno i teškom mukom izvedivo. Lipsanje zagarantirano.
Uslijedilo je klasično raspremanje i pakiranje opreme u tutače. I konačno (barem za nas koji smo išli pod vodu) - prihvaćanje gostoprimstva gospodina Ivana Majdaka i njegove supruge Mirjane. Baš nam je leglo da nas nahrane i napoje, jer, ipak, da se ne baci ...
Vrijeme je brzo proteklo u ugodnom druženju uz toplu pećicu, ali nas još čeka povratak u Zagreb. Tako i bi, u večernjim satima odosmo u malenoj koloni po zaleđenim cestama ka svojim domovima i s još jednim vikendom za pamćenje.

Fotografije: Damir Zurub


AddThis