Majerovo vrilo

PDF
Ispis
E-mail
Autor Luigi -Gigi- Casati
Nedjelja, 04 Listopad 2009 18:51
Index članka
Majerovo vrilo
problemi
istraživanje
Sve stranice

Utorak, 15. srpnja 2008.
Počinje moje putovanje prema Hrvatskoj. Trebao sam krenuti već prije tjedan dana, no nesretna krađa dokumenata i novca nekoliko dana prije službenog odlaska te potreba izrade novih dokumenata, priredila mi je neugodnosti. Buđenjem u pet sati u svježe jutro započinjem razmišljati o novim planovima. Kad sam stigao do Hrvatske granice, nešto poslije dvanaest sati, moja velika žuta prikolica izaziva znatiželju carinika koji me šalju sa strane na provjeru: srećom, imam službeni poziv DDISKF-a te uz taj dokument lakše objašnjavam količinu i specifičnost opreme, tako da se nakon jednostavnih pitanja uključujem u promet i prelazim granicu.


Vremenski uvjeti su se po ne znam koji put umiješali u naše planove: Tihi me zove i kaže da mijenjamo destinaciju jer je u parku Risnjak tijekom noći došlo do jake kiše te da se izvor Kupe podigao, a vidljivost značajno smanjila. Nova lokacija je Otočac, gdje ćemo se smjestiti u hotel-restoran Boomerang, koji će nam biti baza za organizaciju nastavka istraživanja Majerovo Vrilo.
Stižem do izvora u sumrak, na vrijeme da uz obalu ribnjaka uživam u crvenom zalasku sunca. Tihi zove još jednom da me obavijesti kako ima problema sa svojim vozilom , te da će stići puževim korakom.


Srijeda, 16. srpnja,
Danas jedan prvog urona koji je potreban kako bi se utvrdila snaga strujanja u izvoru. Dok sam pripremao opremu slomio sam ručicu "reela". Kad sam uronio, prvo da bih učvrstio uže od 8 mm do glavne galerije, struja mi se čini jačom nego lani jer mi je teško stići do -22m u galeriju, gdje je ipak struja stvarno slabija. Uranjam ponovo, prolazeći u drugo jezero koje je lakše proći jer je, budući da je veće od prvog, struja je slabija. Ponovo uranjam, u pravi čas da preuzmem boce i počnem ih postavljati zajedno s Frfom. On će postaviti boce s kisikom i nitroxom od 15 L na –6 m i na –21 m, dok ću ja odnijeti boce od 20 L potrebne za nastavak na -30 m i jednu od 10 L s nitroxom na -35 m. Prije dolaska u Hrvatsku susreo sam se s Aldom Ferruccijem kako bih uzeo nešto rezervne opreme svog Copisa i tako željenog zračnog filtra: eto, danas, prvi put ga koristim, i uviđam kako je puno udobnije disati s novim filterom u odnosu na tradicionalni osovinski; štoviše, u novi filter uspijevam staviti 3,6 Kg materijala, što ne treba potcijeniti u slučaju dubokih i produženih urona.
Prilikom parkiranja ispred Boomeranga, uspijevam razbiti još i retrovizor; vjerojatno sam još umoran od puta i pomalo rastresen.


Četvrtak, 17. srpnja,
Stiže Alen i priskače nam u pomoć. Moj cilj je pripremiti  bocu od 20 L na -70 m i stići u blizinu ponovnog uspona, poslije najdublje točke galerije na oko 400 m od ulaza, snimajući čitav put svojom novom podvodnom kamerom Isotta. Kad je kamera postavljena, ne preostaje mi drugo nego da sve olakšam tako da pluta: cilj je neutralizirati sve skupa, ali ću provjeriti sam u vodi koliko su mi pretpostavke točne. Dogovaram se s Alenom, da se spusti prekontrolirati sat vremena nakon mog ulaska, i eventualno, da nakon sat i pol pošalje Frfa za drugu provjeru.

 

 

Sunce grije, ali srećom, uz lagani vjetrić oblačim pododijelo u sjeni nekog krova bez puno znojenja. U vodi se sjetim kako je kamera pozitivno plovna, za što krivim žurbu, zbog koje nisam dobro razmislio o Arhimedovom zakonu. Mičem nekoliko plovaka s lastika koje ih pridržavaju, pomirujem se s Arhimedom, i počinjem uron; na -10 m u jezeru, vidim da je još prelagan, rješavam plovke i napokon sam spreman za pokret. Još sam se sjetio kako nemam dobar uređaj za osvjetljenje, no, ovaj koji ovog trena imam u ruci će mi morati poslužiti. Bio sam se već prije sjetio da lampe imaju prekoncentrirane snopove i pokušao sam ih prekriti plastičnom folijom, jedinom koju sam pronašao u trgovini, kako bih ublažio svjetlost, ali vidim da rezultat nije najbolji, obzirom da špilja ima jako tamne zidove koji upijaju svjetlost te je kamera spora s reguliranjem objektiva.

Zaustavljam se i postavljam ručno reguliranje objektiva, no taj pothvat nije lagan, zbog brzog prolaska kroz uske dijelove gdje se mogu vidjeti zidovi, a poslije kad stižem do većih prostorija nema se što regulirati. Nakon pola sata stižem do cilja jer me usporila želja za ponovnim postavljanjem, što zapravo nije izgledalo kao da će dobro završiti. Kad sam stigao do kraja duboke galerije, i nakon što sam postavio uže, ponovo ulazim koristeći se gotovo samo perajama kao pokretačem, tako da lakše mogu raditi s kamerom.

Nakon sat vremena već sam na dnu jezera na -21 m, penjem se i kad sam stigao u bazen sjetim se da je Alen u vodi jer sam vidio oblak koji lebdi na ulazu. Nažalost, blato na rubovima bazena ukazuje da trebamo biti posebno pažljivi s ulaženjem i izlaženjem iz vode kako bi bila što bistrija.. Izranjam nakon 110 min. u vodu na izvoru na 9°. Nestrpljiv sam vidjeti na monitoru kompjutora rezultate ovog urona.

 

 


Petak, 18. srpanj,
Provodim dan stavljajući opremu u početni položaj, te me usred jutra omete prkosna kiša.

 

Subota, 19. srpanj,
Jutro počinje s problemima oko mog novog kompresora koji su izgleda u prvom stadiju, zbog čega se Alenove i Frfove boce mogu napuniti samo kad stigne Alan s drugim kompresorom. Ja bih se želio koncentrirati za pripremu za uron, volio bih se ponovo spustiti u jezero koje je lani istražio Jean Jacques kako bih provjerio ima li nastavka.
Budući da je vidljivost bila jako slaba, Jean Jacques nije bio uvjeren da ima nastavka. Sjećanje na njega me prati, i stižem do izvora te se sjetim, možda to nije čudno, da sam zaboravio dio opreme potrebne za uron; vraćam se u kamp dok Alan i Alen nastavljaju s punjenjem boca.

 

Misli mi bjesne sa svih strana, čini mi se naprosto da nisam u formi i razmišljam o tome da mi je potrebna redovitost jer izgleda da nemam pravu glad za istraživanjem. Posljednja ekspedicija s Jean Jacquesom, prije nešto manje od godinu dana bila je upravo ovdje, a sad sam tu sam, a njegovo prijateljstvo je nezamjenjivo i strašno mi nedostaje.

 

Napokon odlučujem i uspijevam uroniti u 14.00 sati: savršena odluka jer se kabel baterije koju nosim i koju bih trebao ostaviti na -36 m spreman za korištenje  za grijaći prsluk prilikom mog urona zapleo, pa ga ostavljam na –30 m (između –30m i –36m ima još 50m galerije) gdje uzimam bocu od 20 L.
Stižem do točke gdje ostavljam skuter nakon 18 min. na 400m od ulaza i nastavljam sa dizanjem; na prvom deep stopu, na -52m sjetim se da na obje strane ove pukotine postoji mogućnost istraživanja, pa ostavljam gumicu kako bih se sjetio ovog ključnog mjesta; ponovo se dižem do kraja užeta koje je postavio Jean Jacques -31m: od tamo je nemoguće nastaviti.

 

Spuštam se bez razmišljanja je li moguće istraživati: želim ponovo ući. Pad od -31 m do -70 m je skroz okomit, zatim desetak metara horizontalan, pa gore do skutera. Nakon 80 minuta nalazim se u jezercu na -12 m te slijedećih 35 minuta izranjam na toplinu sunčevih zraka.

 

Nedjelja, 20. srpanj.
Ovo je dan odmora od ronjenja, ali je dan treninga. Počinjem u 7:30 s vožnjom bicikla od 46 km; početna temperatura od 12° C prisiljava me da obučem "felpu", ali malo kasnije, sunce počinje grijati zrak i bolje mi je. Prolazeći selima osjećam miris pečenog kruha, a usred polja osjećam mirise domaćih životinja, pokošene trave... Vraćam se u bazu nakon nešto više od sat i pol, doručkujem. Stiže Moonlight a odlazi Frf. Ostatak jutra provodim pripremajući materijale za uron slijedećeg dana. Vrijeme je ugodno toplo te popodne odlazim s Moonlightom u Senj, na more, gdje se obnavljam plivanjem od oko 2 km. Voda je ovdje hladnija i manje slana zbog brojnih podvodnih izvora ispod Velebita koji izbacuju svoju vodu ispod razine mora.

 

Ponedjeljak, 21. srpanj,
Počinje s puno kiše već od sedam ujutro, tako da me to već brine. Izvor Majerovo Vrelo je vrlo osjetljiv na kišu, što znači da postoji opasnost da nećemo imati vremena vratiti opremu iz unutrašnjosti špilje. Dok žvačem doručak, razmišljam o tome da izvadim bocu sa dubine od -70m i da ostavim u špilji one koje je lakše za izvaditi u slučaju poplave. Počinjem se mučiti sa stavljanjem kamere na skuter; koristim svjetla koja sam posudio, ali su u jadnom stanju jer sve o-ringove treba očistiti, a jedan kontakt se odvojio; srećom imam lemilicu, no zbog svega toga gubim puno vremena. Kad su napokon završeni radovi, primjećujem da sam u korištenju svjetala ograničeniji nego što sam mislio jer su kablovi prekratki.

 

Provjeravam svoj Copis, i sjetim se da je sigurnosna boca s kisikom ostala na samo 30 bara od 250 početnih bara; razlog tome je gubitak prvog stupnja. Mijenjam o-ring, no nakon još jedne provjere sjetim se da i drugi o-ring dosta gubi, i dok tražim u gomili rezervnih dijelova koje imam sa sobom te ne nalazeći iste dimenzije, prisiljen sam zamijeniti i prvi stupanj.
Provjeravam baterije električnog prsluka i sjetim se da ne funkcionira; problem je u utikaču kabla, pa sam i taj dio prisiljen zamijeniti. Već je dvadeset do jedan kad krećemo autima prema izvoru. Više ne kiši, 18 je stupnjeva, pa je idealno vrijeme za oblačenje pododijela, ali ne i za stajanje golim nogama u 9° C hladnoj vodi vrela i reguliranje skutera.

 

Kad se zakopčam u pododijelo skoro mi je hladno, i nimalo se ne znojim. Alan i Alen će snimati moj odlazak dok će mi Moonlight pomagati pri ulasku. Ulazeći u vodu pada mi na pamet se da je vidljivost lagano smanjena i da je struja pojačana zbog prethodna dva dana. Kad smo pronašli bocu od 20 L na -30m, ostavljam snimatelje za sobom, uključujem skuter i krećem u istraživanje. I električni kontakt skutera se pravi lud, prisiljavajući me da ga nekoliko puta zaustavim.
Na kraju se prisjetim da je sigurnosna ručica u krivom položaju.
Nakon 16 minuta, započinjem uspon koji me sa -90 m diže na -52 m te tamo vežem "safeline" i počinjem ga rastezati. Desetak metara horizontalno do suženja, a kada ga prijeđem, nalazim se u velikoj sali, dugoj desetak metara, dosta visokoj, i dugačkoj, nakon što je obiđem, dvadesetak metara. U smjeru najdalje točke, opazim ogromnu stazu prekrivenu ilovačom modeliranom stoljećima s koje se pruža neodoljivi uspon daleko od sigurnog.

 

Staza je duga barem 10m i široka desetak pri dnu, sužavajući se. Počinjem se spuštati vertikalno, ali jao, vidljivost se pogoršava zbog mjehurića koje ispuštam, a glina je još tu. Na oko -30 m premještam se još malo horizontalno: iznad mene plafon se čini zatvorenim, a stijene tamno smeđe boje mijenjaju se i postaju svijetle.
Penjem se malo ali nisam miran jer mutnoća od gline mi daje osjećaj da sam okružen čudnovatim oblicima. Vežem nit na -15m i tu nakon 77 m istraživanja, stijena se drobi u kontaktu s rukama kao da je došlo do jake kemijske erozije na stijenama i kao da je voda kiselija nego u ostatku špilje.
Puštam se da padam prema dnu pazeći da ne dotičem zidove, kako ne bih pogoršao vidljivost. Eto ispod mene mog lijepog skutera koji će me odvesti prema izlazu iz špilje. Hvatam ga, palim kameru koja izgleda da radi, i ponovo ulazim uz pomoć struje koja je dosta suzdržana u ovom dijelu. Uzimam bocu s -70 m, razmišljam da uzmem i onu sa -36 m, no ipak, „uvjeren“ u prognozu za naredne dane odlučim je ostaviti.

Stižem na dno jezera nakon 80 minuta, i kad stigne Moonlight, još mi treba 45 minuta do izrona kad ću se naći na hladnom vjetru.

 


Utorak, 22.srpnja,
Dan ponovo počinje kišom i temperaturom od 12° C, koje mi oduzimaju svaku volju za vožnjom na biciklu. Moram popraviti jedno svjetlo, a zatim s Moonlightom složiti ostatak stvari, napuniti baterije, osušiti odijelo i pododijelo, itd.
Alan i Alen idu roniti na Majerovo; poslije će izvijestiti da se struja lagano pojačala, i budući da je prognoza loša, slijedeći dan će biti poslednji uron ove godine.

Srijeda, 23. srpnja,
Posljednji uron u Majerovo, tijekom kojeg se nadam uspjeti nastaviti uspon i napraviti topografiju. Svi smo spremni ranije nego obično, iako beskrajna serija malih problema nije gotova. Dan je idealan za pripremu za uron, s temperaturom od 12° C i suncem iza oblaka. Alan i Alen se pripremaju prije mene kako bi snimili moj ulazak u špilju. Moonlight će provjeriti da sve ide dobro i vaditi materijal koji donesem, vraćajući se istraživanju.

 

Užitak je ne znojiti se kod oblačenja pododijela: za tren sam spreman staviti na sebe Copis. Alan i Alen nestaju pod površinom vode dok dovršavam oblačenje, uzimam skuter i počinjem uron. Na oko deset metara dubine, kad ugledam svjetla Alanove kamere, nastavljam koristiti skuter za borbu sa strujom na dnu jezera, zaustavljam se na tren da dozvolim Alanu da me pričeka na -30m gdje ću uzeti sigurnosnu bocu.
Oslijepljen svjetlima kamere, uzimam bocu i počinjem obilaziti galeriju. Da olakšam Alanu posao, želim upaliti svjetla kamere, ali oni ne žele ni čuti za to pa gasim kameru i svjetla skutera, dajem Alenu znak i odlazim. Tako sam brz da stižem u jezero na 400m za 14 minuta; dok se ponovo penjem pripremam ploču za topografiju i "safeline".
Na -54 m počinjem uzimati potrebne podatke za crtanje izlaza i dekompresija prolazi brzo, budući da sam odlučio zapisivati. Kad stignem do kraja užeta, premjestim ploču, pričvršćujem uže i počinjem novo istraživanje.
Ponovo se penjem u tamnom prostoru do 9 m, no pronalazim slijepu zonu. Vjerojatno sam se trebao premjestiti desno, ali u toj točki vidljivost je slaba i prisiljen sam ponovo ući. Silazak koji me vodi do skutera na -90 m je dojmljiv i brz. Skuter me tu čeka, palim ga i krećem prema izlazu.

 

 

U galeriji me struja tjera, no skuter je jači. Na dekompresiji nalazim Moonlighta, kome dajem dvije boce od 20 L, bocu od 10 L i skuter. Ponovo ga nalazim na -21m jer se Moonlight, nakon što je provjerio da sve ide po planu, spustio da vidi špilju.
Dok čekam da završi dekompresija odvezujem uže sa stijene i šaljem materijal na površinu jezera koristeći struju. Na izlazu pada kiša, kao i lani, i šećer na kraju, prednja guma mog auta je prazna. Alen ju mijenja dok se ja presvlačim. Krećemo, a zatim slijedi priželjkivani krumpir s pastrvama, povrćem i sirom.

Četvrtak, 24. srpnja,
ukrcavamo aute za odlazak u Obrovac gdje u petak i službeno počinje ekspedicija Zrmanjin Buk.

Više o ekspediciji: MSRE "Zrmanjin buk"
Vezani članak: Kupa - Gigi Casati
Pogledajte: mediabox - lugi casati

 

Prilog: Majerovo vrilo, profil kroz istraživanja 1998-2008. i skica novo-istraženog dijela (2008.)

 

 

Majerovo vrilo - profil Majerovo vrilo - skica novog dijela


AddThis
Ažurirano ( Subota, 17 Listopad 2009 08:44 )

Skup speleologa Hrvatske 2012.