Toga dana se nije ronilo u Rokinoj, a vrijeme se iskoristilo drljanje po drugim objektima, snimanje kadrova na površini i na neke druge načine. Leteća ekipa na čelu s Tihijem javila se odnekud između Lipica i Jezerana, a poziv je bio otprilike ovakav: „Luka, ajde ti i Alen otiđite u Siničiće, vidite može li se kroz sifon, pa ako može, javite da dolazi ekipa i da to snimimo.“ Što ćeš, kad te predsjednik ovako lijepo zamoli, nego sjest u auto i sa Rokine preko Jezerana, do Brinja i prema Letincu. Kad smo se nas dvojica pojavili gore, naletjeli smo na cestare kojima smo bili prilično interesantni sa kombinezonima i kacigama. Nakon što su skužili što smo i što radimo, upozoriše nas na novo otvorenu jamu, u neposrednoj blizini ceste prema Drežnici. Nije daleko od kampa pa smo rekli da ćemo pogledat u povratku. Onda smo krenuli u Siničiće.

Nisam prvi puta u Siničićima. Rođeni sam Brinjak i nama su Siničići nešto poput kvartovskog Konzuma. Nema generacije klinaca koja nije bila u njima, barem u onom prvom dijelu, u velikoj dvorani. Od te dvorane dalje, nakon malenog provlačenja pa kroz kanal sve do povremenog sifona prolazili su samo najhrabriji što su potvrđivali svojim potpisom i datumom. Stotine i stotine potpisa ostavljeni su na zidovima špilje, većinom pisanih grafitnom olovkom, poneki kistom i bojom, neki urezani u kamen. One urezane u kamen, starijeg datuma još i razumijem, ali one potpisane unazad par godina, a koje sam vidio kasnije na mjestu na kojem dolaze samo speleolozi - to baš neću shvatiti. Jedino što sam siguran je, da je taj dvojac potpisanih vidio netko iz društva „u čije su ime“ to napravili, vjerojatno bi im šuplje glave još i sad odzvanjale u tom kanalu...

Da će meni Siničići prirasti srcu više nego sam mogao zamisliti, nisam se ni nadao sve do RTL-ove reportaže od pretprošle godine. Da sad ne prevrćem cijeli prilog (možete ga pogledati ovdje), bitna stavka tog dana je bila da se kroz sifon nije moglo, reporterka je radila intervju sa Alanom na rubu sifona, Tihi snimao našom kamerom jer je RTL-ova bila prevelika za provući se do tog mjesta (a ni snimatelj baš nije manjeg obujma). Ja sam čekajući pokraj gledao potpise na stropu. Sve poznata brinjska prezimena, a onda sam preko puta sebe ugledao jedno poznatije od ostalih. Prezime i ime mog djeda. Godina 1931.

Kada su Tihi i Alan završili, sav onako, samozadovoljan :) pokažem im na potpis, velim da mi je to pradjeda. I sad smo malo klepetali o toj slučajnosti. Tihi je odmah izvadio fotić da me snimi pokraj potpisa. To je vrlo skučeni prostor pa smo se nas dva gužvala unutra. Dok se tako pripremao da me fotka, na zidu, iza njega, primjetim opet isto prezime i na tren pomislim da se pradjeda i tu potpisao. Onda shvatim da je inicijal ispred prezimena drugačiji. Ivan. Tu mi je bio i pradeda! Zajedno sa svojom „ekipom“ potpisali su se grafitnom olovkom jedan ispod drugoga. Sad smo vijest razglasili ekipi koja je čekala na ulazu u to suženje, a ova koincidencija navela je da počnemo kvocati sve u šesnaest. Tihi primjećuje kako je u to doba trebala poprilična hrabrost za doći do ovdje. Od svjetla su vjerojatno imali staru karabitnu lampu koja i danas visi u mojoj kući u Brinju.
Poslikali su me s jedne pa s druge strane i jedva sam čekao da tu vijest kažem doma, tada bolesnom ocu. Njemu sam koji tjedan kasnije odnio fotke potpisa, htio je na neki način opet vidjeti svog oca i djeda. A sjetio sam se priče koju mi je pričao- i on se kao klinac zavlačio tamo. Tada mi je opisivao mjesto na koje je došao i kako se iz pijeska počela pojavljivati voda, pa su brže-bolje zbrisali van. Onda sam shvatio da je i on bio tu, do tog sifona. Tada nije uočio potpise iznad sebe. A vjerojatno, uz ono malo svjetla i nije imao ni previše vremena. Tako sam pripao četvrtoj generaciji speleologa-amatera i danas sam jako ponosan na to. Trebam li spomenuti i da su moji klinci već bili u Siničićima više puta?
Zato su meni Siničići nešto posebno.

Vratimo se sada na ekspedicijski dan. Alen i ja smo doslovce protrčali do sifona. Tamo nas je u pijesku čekao omaleni otvor. Vode nema. Zavukli smo se na leđa i na glavu unutra. S druge strane provlačenje koje će nekima vjerojatno izazvati, ako ništa drugo neugodan osjećaj. (Tihi mi je jednom pričao kako je tri puta pokušavao i vraćao se natrag na tom mjestu). Provlačenje je dosta široko, ali usko. Dolje stvrdnuto blato, gore ogromna plosnata stijena. Teško je na prvi pogled reći da li je to cijelina ili ravni dio neke stijenčine koja je negdje na rubovima naslonjena na nešto. Nakon nekoliko metara izašli smo van, opet u kanal i nastavili njegovim smjerom. I onda smo došli do kraja, shvatio sam to po znakovima koje sam do tada vidio samo na slikama. Kraj špilje izgleda zatrpan, a sa stropa je na mestima vidljivo korijenje koje se provuklo kroz tko zna koje pore. Malo smo promatrali znakove, malo žlabrali i onda jednakim tempm prema van.
Uslijedio je poziv Tihome i onda smo iskoristili vrući dan i hladovinu te legli pokraj ceste da malo ubijemo oko, dok se ekipa ne skupi. Došla ih je cijela hrpa, uključujući i mađarski tim pa smo nakon opremanja opet svi krenuli unutra. Gogo je marljivo fotkao cijelim putem, a iznenadila nas je bistrina jezera u velikoj dvorani, u kojemu je sada bio vidljiv sifon od nekih 1x1 metar. Nastavilo se dalje, a do znakova smo potrošili dobar dio vremena jer je ovo bila prigoda da se snimi planirani dokumentarac, a režiser k'o režiser. Ponavlja li ga ponavlja dok ne bude zadovoljan. Dodajmo još k tome i biranje pozicije za kameru radi što atraktivnijih kadrova... uglavnom potrajalo je.
Tihi je predividio da bi znakove možda trebalo očistiti za snimke pa se ponijelo i dodatne vode i krpica. No nije predvidio da će naći dio znakova oštećen. Naime, osim nepoznatog pisma uklesanog na stijenama, uklesana su i dva veća križa. Bilo je očito da je netko „grebao“ preko njih pokušavajući se popeti u omaleni prostor iznad i tražeći tko zna što. Jedno vrijeme smo slušali grmljavinu gnjeva, mađari su se umirili pitajući se da nisu oni što zaj... :)
Onda smo im objasnili o čemu je riječ. Čini se da im je laknulo. Nastavili smo sa foto i video snimanjem, a u prolasku smo primjetili ugreban logotip jednog SO i imena dva veseljaka. Niti jedno društvo ne uči svoje članove da oštećuju, pa tako ni ovo, i zato to „služi na čast“ isključivo i samo njima dvojci. Nadam se samo da će namjera općine Brinje da zaštiti Siničiće i dijelom ih pretvori u uređeni objekt za posjetitelje, uroditi plodom čim prije. Što se nas tiče, svakako ćemo nastojati da im pomognemo u tome. Ja pogotovo. Imam četiri generacije razloga. :) Plus sve one ostale brinjske.

Konačno smo se vratili u veliku dvoranu. Mađarski tim otišao je u kamp na večeru, a nama su namjere bile drugačije.
Prva je bila popiti pivu koja se donijela kao „energizer“.
Onda smo počeli na glas razmišljati o ideji za „šaljivi kućni video“ planiran za neki naredni skup speleologa.
Onda se ta ideja malo razradila.
Onda smo je poprilično uopćili.
Kako to već ide, scenarij je odlučen na prvu, postavljena rasvjeta, postavljena kamera.
U međuvremenu razvijeni su dijalozi dvojice glavnih glumaca. Dostatno filozofski ali i stručno utemeljeni. Ne previše, tako da to razumije i prosječni gledatelj, a da se ne obrukamo pred speleološkom zajednicom.

I ukratko, premisa filma ide ovako...

Mrak. U toj tami svijetle samo dva plamička karabitnih lampi.
Vide se dva speleologa koja sjede na rubu modro-zelenog jezera. Očito je da nema daljeg puta i da su došli do kraja.
Na umornim licima iščitava se sva težina trenutka. Istraživanje je došlo do kraja, nakon (očito) nadljudskih napora.
Dva para umornih očiju gledaju u jezero i crni otvor u njemu.
Speleolog 1: Došli smo do kraja. Ovo je sifon.
Speleolog 2: Tako je. Dalje mogu samo posebno obučeni speleolozi.
Speleolog 1: A da?
Speleolog 2: Da. Zovu ih speleoronioci.
Speleolog 1: Speleoronioci? Ima li ih kod nas?
Speleolog 2: Ima, ali... ( U TOM TRENUTKU ZAČUJU SE URLICI POPUT BARBARSKIH HORDI U NAPREDOVANJU).
Dva speleologa se iznenađeno okrenu i na licima im se u sekundi očitava užas i sva beznadežnost trenutka... ....

Gledajte u svim boljim kinima.