Damira i Beatu (moju suprugu, btw) nalazim kod plažice. Prepričavam Tihijev izvještaj, a onda krećemo u plitki desni kanal. Njih dvoje su već dobrano promrzli. Damir cijelo vrijeme bez neoprenskih rukavica radi lakšeg rukovanja sa spravicama za mjerenje. Ima ih doduše kod sebe u kombinezonu, ali ovako mu je lakše. I teže.
Došli smo do mjesta gdje se Tihi počeo provlačiti. Pokazuje se kako će biti problem mjeriti u ovako uskom prostoru. Razmak između površine i stropa varira od 20-30 cm. Odlučujem da ja idem naprijed, i onda ću im govoriti „odokativnom“ metodom. Damir me fotografira na odlasku.
Na mjestu gdje me još vide, laserom uzimaju dužinu. Sedam metara.
Iza toga kanal skreće udesno, dalje računam širinu i dužinu prema svojoj visini. Vičem a oni zapisuju brojke. Azimut u odnosu na zadnji precizno izmjeren, uzimam također na procjenu. Taj dio špilje neće biti pravi nacrt, ali za skicu će biti dovoljno. Uostalom da nije bilo suše ovo bi bilo itekako pod vodom.

Inače, cijelim putem smo, na mjestima gdje je špilja relativno visoka; 3- 4 metra viđali debele naslage sedimenta iznad nas, što govori da je ona većim dijelom godine potpuno ispunjena vodom. Razmišljam o tome dok se provlačim naprijed. Kacigu sam skinuo jer s njom ne ide nikako.
Lagano se krećem ležeći nogama prema naprijed, lijevom rukom i kacigom se odupirem o strop, desnom isto ali i kontroliram smjer. Ako popustim, neopren me diže i već zapinjem za strop. Opori miris karabita je potpuno ispunio taj prostor. Kanal je širok oko 2-2,20 metara, dubina varira, ali je uglavnom dosta plitko.
Dolazim pred račvanje.
Desni dio završava nakon cca 5 metara sa jednom manjom prostorijom, idem tamo, ali je mutno i ne vidim da li je riječ o sifonu. Vraćam se na račvanje. Na njemu se nalazi blatni sprud, sa špicom u „V“. Guram se lagano u lijevi kanal, kaciga mi se potapa u vodu i plamen se gasi. Ostaje gorijeti pričuva – tika na kacigi.
Ponovo krešem i plamen pali iz prve. Dragi moj „Petzl“.
Svijetlim i guram se dalje, odjednom se zaglavim. Ulaz u lijevi kanal je plići nego sam mislio. Zapravo od mutne vode nisam ni vidio. Spremnik za karabit mi je na zamki skliznuo ispod dupeta što je bilo dovoljno da me podigne iz vode i pritisne na strop. Desnom rukom izvlačim spremnik, stavljam ga između nogu, onda se sjetim da je na meni još i akumulator za podvodnu lampu. Pipam gdje je. Na boku kako i treba biti, a onda se odgurujem i prolazim naprijed.

Nakon par metara nailazim na mjesto gdje se mogu kao i sjesti. Dozivam ono dvoje, ali me oni više izgleda ne čuju. Palim podvodnu lampu i svijetlim prema naprijed. Kanal nastavlja još barem 10-15 metara na isti način. Dalje nisam siguran skreće li ili ne. Pomaknem se još nekoliko metara, i dalje ne vidim kako nastavlja, ali ide.
Onda odlučujem da je vrijeme da se vratim. Karabitka mi se ugasila, krešem ali se više ne pali. Ostajem na tiki i na akumulatoru. Kako ne znam koliko je još struje ostalo, vrijeme je za povratak. Krećem lagano pazeći da se ne zveknem, sve je zadimljeno od isparavanja i karabita.
Nije ugodno za disanje, ali se mi čini kako ipak postoji neka lagana i neprimjetna cirkulacija zraka, jer kako se vraćam na mjesta koja sam prošao, ne zatičem toliku koncentraciju smrada. Ubrzo dolazim do njih dvoje, radimo nekoliko fotografija i krećemo prema natrag. Pred ulazom nas je Tihi dočekao, upozorivši kako snima, a mi poput glumaca izlazimo van.
Naravno da smo još morali i ponoviti kadrove. Onda još malo vraćanja sa moje strane, Tihi kao pravi režiser ima još „kadriranja“ u glavi. Poslušno izvršavam želje, radostan što je toplina sunca blizu. Gledajući na sat nismo bili toliko dugo u vodi, ako uspoređujem sa Rokinom u kojoj je boravak trajao prosječno 10 sati.
Međutim, hladna voda, povremeno čekanje i gibanje pretežno u sagnutom ili klečećem položaju, uključujući i leđno plivanje, što kada se sabere i ne aktivira sve potrebne mišiće, učinili su da smo gubili dosta tjelesne temperature. To se osjeti odmah po učestaloj potrebi za mokrenjem, drhtavice srećom nismo prošli što je ipak znak da nismo bili toliko pothlađeni.

Kako god, sa poslom smo završili. Sunce nas je fino grijalo dok smo sređivali opremu i pakirali se na put. Naravno da smo u povratku stali kod predsjednika naše podružnice u Rakovici, gospodina Ivice Turkalja i u njegovom hotelu-restoranu „Sedra“ pojeli slasnu pizzu. Niti piva nije izostala, naravno.
Vratili smo se u Zagreb, a svima nam je vjerojatno jedna misao bila na pameti – koliko će pranja trebati da izvučemo svo to filigransko blato iz odijela i opreme?

Ali, tek nakon namakanja u vruuućoj kadi.
(Luka)

Nacrt izvora možete pogledati ovdje.