Nakon mjesec i nešto dana, došlo je i vrijeme da napravimo posao. Jesen je krenula, a sušni period je bio blagonaklon za istraživanja ove godine. Kada počnu kiše neće više biti tako lakih prolaza. U petak prije akcije, kao da nas je čula, kiša je oprala Zagreb. U subotu rano ujutro gledamo nebo, čini se ok.
Na izlazu iz grada, kod Arene velika saobraćajka. Prevrnuno se šleper, prikolica preprečila dolazni put u grad, a kamion zgužvan, onako, pošteno. Obilazimo preko Inine benzinske crpke i nadamo se da je sa vozačem sve dobro, iako tako ne izgleda.

U Karlovcu nebo postaje sivkasto, ima dosta oblaka. Valjda neće kiša. Međutim što idemo dalje, čisti se i postaje vedrije.
Opet smo se pojavili na Perlincu, ovoga puta samo nas četvero; Tihi, Damir, Beata i ja (Luka, ako me već niste upoznali). Drugi nažalost nisu mogli zbog obaveza, a Alan je sa HBSD-om negdje oko Dubrovnika. Zadaća je jednostavna. Beata i Damir mjere, Tihi i ja idemo u desni kanal gdje će Tihi napraviti prospekcijsko ronjenje.
Usput nosimo i podvodnu kameru za snimiti nekoliko kadrova. Ulazimo u Perlinac, uz sjećanja na blato koje je danima izlazilo iz naše opreme. Neoprensko odijelo se pralo otprilike 5 puta u kadi. Prvo što opažamo da je voda niža. I to dosta.
Dijelimo opremu, ja nosim bocu sa zrakom, Damir i Beata opremu za crtanje i štrik koji će nam služti kao safeline. Tihi na Fifiju gura podvodnu kameru.
Fifi je inače maleni luftić kojeg smo za potrebe snimanja nabavili još u Bužimu.
Osnovna namjena mu je da prenese opremu koja se ne bi smjela smočiti (baterije za reflektore) preko dubljih dijelova u špiljama.
I tu svoju namjenu dobro izvršava. Obzirom na cijenu koštanja (1 kn) pokazao sa kao odličan spoj koristi i cijene.
Sada je Fifi stenjao pod teškim kućištem za kameru. Dok smo došli do prvog prijelaza, penjući se na njega zaključili smo da nažalost od Fifija baš i nema koristi ovoga puta. Teško kućište i plitka voda više su radili problema nego da smo hodali sa lakoćom.
Ostavljamo Fifija na brdu, i spuštamo se prema dolje. Damir i Beata su ostali iza nas i mjere.
Koliko god se trudili nismo uspjeli a da ne zamutimo vodu. Svaki valić koji je otišao od nas skidao je sediment i mutio daleko ispred nas. U toj mutnoći, vraćajući se unatrag po kameru, pužući na boku i gurajući koljena ispred sebe opalio sam u kamen kojeg nisam ni imao šansu vidjeti. Čini se da je moja psovka ostala zabilježena na snimci, ali to ću vidjeti tek u Zagrebu. Htjeli smo na brdašcu sačekati i snimiti ono dvoje što mjere, ali su temeljiti i spori, pa odlučujemo da krenemo naprijed.

Ovdje se voda zahvaljujući prijelazu nije zamutila pa Tihi radi dobre kadrove čistog kanala. Gledam snimku i divim se kako se boje lijepo pretapaju iz bež svijetle u zelenkastu pa onda, kako kanal ide dalje, u crnu. Onda Tihi traži da prođem pored njega i snima me pod vodom. Iza mene se iste sekunde sve muti, a ja se nadam da se tako neće zamutiti u kanalu u koji se ide roniti.
Dolazimo do odvajanja na lijevi i (sada naš) desni kanal. U sredini malena blatna plažica na koju se izvlačimo.
Visina do stropa jedva pola metra. Guram kameru prema gore, laktom se upirem o dno, a on propada do ramena. Ostajem zaglavljen sa rukom u položaju „Bosanskog grba“ i smijem se sam sebi kako sam se „zaštekao“. Razgovaramo i zaključujemo da bi bilo najbolje odmah otići zaroniti jer ovoj špilji stvarno vrlo malo treba da sva postane mutna i neprozirna.
Onda se sjetimo da je safeline kod Damira. A oni još izgleda nisu blizu.
Vraćam se natrag prema njima i susrećem ih kod ulaza u prostoriju sa sigom u sredini. Strpljivo pričekam da izmjere, pa uzimam transportnu sa štrikom i vraćam se Tihome koji se počeo spremati za ronjenje.
Pomažem mu staviti transportnu sa bocom, veže safeline iznad lakta.

Dogovorili smo znakove.
Lagano kreće prema naprijed, a ja jednako lagano izvlačim štrik iz transportne na leđima i pazim da mi cijelo vrijeme bude napet. Tihi je zaronio, i nestao mi iz vida u kanalu koji skreće prema desno. Safeline mi lagano klizi kroz ruku, pazim da ga ne ispustim i da osjetim svaki milimetar napredovanja.
Čujem zvuk mjehurića zraka kako se odbija od površine i stropa. Čini se da sifon nije potopljen do kraja. Nakon kratkog vremena osjetim kako me safeline cimnuo dva puta. Dogovoreni znak da ide natrag.
Lagano povlačim i dalje pazim da je napet. Uskoro se pojavljuje Tihi.
Govori mi kako kanal ide dalje, kako daleko ispred sebe vidi zelenkasto i crno, ali da mu se čini da se može provući i bez ronjenja. Ali i bez kacige.
Nisam siguran u teoriju bez kacige jer mi se ne udara glavom o kamenje. Ali svejedno odlazimo pogledati.
Transportnu s bocom smo privezali za kamen u procjepu iznad nas, jedinom mjestu na kojem smo se mogli koliko-toliko uspraviti. Iza nas su ostajali tragovi acetilenske lampe na stropu.
Onda Tihi odlazi napred na način da se opruži u ležeći položaj, rukama se odupire u plafon i lagano gura prema naprijed. Ubrzo je zašao u „zavoj“ više ga ne vidim ali cijelo vrijeme se dozivamo i komuniciramo. Nakon nekog vremena vraća se nazad, glavom okrenut prema meni, nogama prema kanalu, a ja ga navodim – lijevo, desno.
Istovremeno držim podvodnu kameru i snimam. Nije jednostavno jer je odozdo držim na koljenu, a ručku od kućišta pritišćem na strop kako bih imao mirne kadrove. Teška je, a ja još teže održavam ravnotežu u ovom skučenom prostoru. Svejedno uspjevam nešto snimiti.
Tihi  je konačno našao mjesta da se okrene prema meni, smije se kiselo i govori kako si je testirao otpornost na klaustrofobiju. Priča kako kanal ide barem pedesetak metara dalje, sve jednako nizak, povremeno tu i tamo se pojavi procjem na stropu pa se malo može uspraviti i pogledati.
Vraćamo se na plažicu, fotografiramo, a onda čekamo da se ono dvoje vrate sa kraja špilje kako bi nacrtali i ovaj desni kanal. Kako je to trajalo, a mi se već počeli pothlađivati, Tihi odlučuje da ide van, nosimo bocu i kameru. Kada smo opremu iznijeli van, pojavljuje se Tihijev prijatelj šumar, oni ostaju pričati, Tihi će usput raspremiti kameru i snimiti naš izlazak, a ja se vraćam u Perlinac.
Vani je bilo tako ugodno toplo.