U dvije odvojene akcije posjetili smo i istražili Perlinac, izvor između Jamarja i Stare Kršlje. O izvoru koji je veći dio godine potopljen vodom, spoznaje se kreću od 1983. godine (Marijan Čepelak -Maligan), a ni nama ovo nisu prve akcije u njemu. Perlinac se može svrstati u izuzetno ekstremne objekte, zbog stalne opasnosti od brzog nadiranja vode, niskog stropa, urušenih dijelova, brzog zamućivanja vode cijelom dužinom, a samim time i mnogobrojnih zamki. Kroz sve kanale se većim dijelom prolazi sagnut, na koljenima ili kao u desnom kanalu na zadnjoj akciji - vodoravno i na leđima održavajući se na površini. Kaciga na glavi smeta za daljnji prolazak, tako da smo je držali u ruci i s njom se odupirali o strop špilje budući da su nas neoprenska odijela održavala na površini, a onda bismo prsima grebali u strop. Visina tog desnog kanala varirala je od 50-80 cm, širine od 1-2 metra sa povremenim procjepima na stropu gdje se moglo odahnuti u polusjedećem položaju. Razmak između vodene površine i stropa ponegdje je bio samo 20-ak cm.
Ono malo kiše (srećom!) što je palo prethodni dan dalo nam je za misliti...

Na akciji 22.-23. kolovoza ove godine bili su: Tihomir Kovačević -Tihi, Alan Kovačević,Tomislav Flajpan -Frf, Darko Višek, Eszter Domina, Beata Prpić, Željka Hodak i Marjan Prpić -Luka. Tada smo, zahvaljujući (opet) suši i niskom vodostaju prošli dobar dio špilje, došli do dva sifona i krenuli sa mjerenjima drugi dan. Na samom kraju špilje kroz provlačenje došli smo do mjesta gdje je daljnje napredovanje ekstremno opasno jer se iznad nalazil gomila urušenog i zaglavljenog kamenja čije i najmanje pomicanje nije dolazilo u obzir. Na tome kraju, kroz cijelo provlačenje osjeti se vrlo snažno strujanje zraka.
Zbog hladnoće i umora posao mjerenja je ostavljen za drugi put. I dobro je što je tako i učinjeno, jer bi taj nacrt vrlo brzo morali korigirati novim metrima.
Kada smo se pojavili 03. listopada (Tihi, Beata, Damir, Luka) u namjeri da  završimo posao, ustanovili smo da je razina vode još pala. S podvodnim kamerama, ronilačkom opremom i priborom za crtanje krenuli smo unutra. Zadaća je bila, osim mjerenja i prospekcijsko ronjenje sifona u desnom kanalu.

fotografije: Tihi, Luka, Damir, Darko

Priča:
Kako sam doživio Perlinac...

„Vodene“ špilje su uvijek posebne i interesantne. Neke od njih vas impresioniraju – kao Rokina, u nekima imate osobit osjećaj kao, recimo Ponorac... Spoj smaragdno zelenih boja podzemnih jezera, zlatno-bijelih vapnenačkih stijena, ili crnih stijena sa poput britve oštrim rubovima, siga koje uranjaju u vodu... jednostavno vas opčini.

Sa takvim mislima i očekivanjima pojavili smo se i na Perlincu. O njemu smo čuli svašta. Od toga da je njegova prva izmjerena duljina bila oko 27 metara (navodno je prvi u njemu bio Maligan). Da li je istina ili ne, to će već netko znati.
DDISKF-u ovo nije prvi put ovdje. Alan, Darko i Tihi (ako se ne varam) su već bili, čini se vođeni sličnim pričama, a kruži i klupska anegdota kako su Alan i Darko pitali koliko je dugačak (misleći na prethodna istraživanja), a dobili su odgovor – oko 200 metara!.
I onda su lijepo ušli i hodali, hodali.
Ispalo je da je netko zaboravio prve podatke pa ispalio cifru onako, "odokativno". No s druge strane, ispalo je i da su oni prošli daleko više od tih 27 metara. Iz toga razloga smo se opet pojavili ovdje, i sad smo se pripremali za ulazak pa da vidimo što ćemo naći.

Perlinac je izvor na kojem lokalni mještani dolaze po vodu, obično se spuste traktorima ili kolima i napune kante. Izvana običan i lako pristupačan špiljski ulaz, nakon malog penjanja preko nekoliko većih stijena, slijedi blagi pad i već se nalazimo pred vodom. Na stijeni sa strane privezana gumena cijev, podsjeća na one radničke šlauf-vage. Vodi nekamo prema van i čini se da je to zapravo nekakav priručni način pretakanja vode kada se izvana do ovdje ne može.
Krećemo se kroz vodu prema napred, visina joj je od koljena pa do pasa, a na mjestima i dublja. Brzo se muti, sediment je filigranski. Visina stropa varira, ali gotovo cijelim putem smo sagnuti. Dolazimo do dijela, bolje rečeno brdašca na koje se moramo popeti. Čini se da se kanal račva lijevo i desno, no lijevo je ipak slijepa ulica i sa brdašca se spuštamo dolje, saginjemo glave u čučanj i u desni (pravi) kanal. Brdašce je brana daljem normalnom protoku vode, a razmak između površine i stropa daje naslutiti da je potrebno vrlo malo da ovo postane sifon.
Da li je to ona prva mjera (27 metara) o kojoj se pričalo?
Ako je voda bila dignuta za 30-40cm, a što vjerojatno jest u vrijeme kiša, možda su podaci i točni. Idući dalje raspravljamo koliko je „brdo“ od ulaza, no vrlo brzo prestajemo i koncentriramo se na put. Špilja nas časti svojom ljepotom, dolazimo u jednu dvoranu (cijelo vrijeme u vodi prsa ili do vrata), široka je nekih pet metara u promjeru, vidi se da kanal vodi dalje.
Ulazimo u njega. Hodamo i dalje, zezamo se i dolazimo do križanja.
Kanal se dijeli na lijevi i desni. Oba jednako široka, na desnom je plafon ravan kao doslovce – plafon (u sloju smo) i vrlo nisko iznad vode, a lijevi je pravi kanal pa se odlučujemo za njega. U desni ćemo na povratku. Hodamo sagnuti, držeći se za stijene, povremeno plivamo, povremeno hodamo uspravljeni, a onda dolazimo pred dio koji se izdiže iz vode i nestaje negdje prema gore. Lijevo je još jedan kanal. Odmah uviđamo da će biti provlačenja, pa krećemo.
Prvo najsitniji i najvižljastiji :)
Eszter je jedna od tih, zaputila se unutra, za njom slijedi Darko, Beata, Frf, pa Tihi, a za njima ja. Blato je i klizavo. Odozgo se osjeća vrlo jako strujanje zraka. Nadamo se da ćemo izaći u neku prostoriju. Na jednom dijelu Tihi zbog svoje veličine zapinje na kamen koji viri iz blata. Toliko je „zacementiran“ da ga ne može pomaknuti pa smo ga prisiljeni razbiti čekićem. Dok ležeći u uskom kanalu čekamo završetak „građevinskih radova“, a Eszter javlja što je vidjela dalje.
Došla je do mjesta nad kojim je hrpa srušenog kamenja, strujanje se i dalje osjeti, misli da bi se možda na jednom dijelu mogla zavući dalje. Taman se gurajući, pojavljuje Tihi. Snimio je situaciju i odmah nas šalje van iz te klopke. Preopasno je, dovoljno je da se jedan kamen pomakne i na prvo troje bi se srušile tone kamenja.
Izvlačimo se prema dolje, radimo malo fotografiranje, Eszter i Darko odoše provjeriti mali dimnjak koji su vidjeli u provlačenju, a Tihi me šalje u, gledano prema kraju lijevi kanal, uzak i po profilu dijagonalan.
Iz vode vire „špice“ i „noževi“. Zavlačim se i već vidim da ću na jednom mjestu za dalje morati nakrenuti glavu kako bih se provukao između stijena. Kaciga mi zapinje za strop, a usta i nos uranjaju u vodu. Pljujem.
-Piješ vodu? – pita Tihi.
-Aha, malo. – odgovaram i nastavljam dalje. Kanal skreće u desno, nestajem im iz vidokruga, ali cijelo vrijeme javljam što vidim, tako da znaju da sam ok.

U međuvremenu vraćaju se Eszter i Darko, govore da su u dimnjaku također naišli na odron. Dimnjak nije velik.
Ja sa „svojim“ kanalom dolazim do kraja. To je jedna prostorija cca 2,5x2,5. Kanal nestaje prema dolje, čini se da se nazire sifon, ali nisam siguran. Tu već plivam, noge mi ne dotiču dno. Pokušavam svjetliti sa pomoćnom tikom na kacigi, ali i dalje ne vidim. Voda pod svjetlom postaje "mliječna" od blata sa mog kombinezona.
Vraćam se natrag i pričam što sam vidio. Tihi šalje Darka da i on procjeni, ja uzimam reel da izmjerimo dužinu, i oba krećemo prema sifonu. Nismo se pretjerano razišli u mišljenju, ali nismo sigurni u veličinu otvora sifona. Sa ulaza odlazi na crno, pokušavam nogama odgurati malo kamenja prema dolje, čuje se kako se malo kortljaju.
Onda se vraćamo nazad i svi zajedno krećemo prema izlazu.
Na križanju odlazimo u već spomenuti desni, niski kanal. Plafon ravan. Voda do ramena, ali je relativno plitko. Vučemo se ili na bok ili se odguravamo. Plamen iz karabitke pali strop. Nakon nekih desetak metara, kanal skreće ulijevo pa u desno i dolazimo pred sifon. Tihi zaključuje da idući puta ovdje moramo roniti. Voda je naime, vrlo malo ispod stropa, a čini se da kanal ide i dalje.
Izmjerili smo dužinu reelom, i onda već lagano promrzli krećemo prema van.
Alan je toga dana snimao kadrove za udrugu „Čuvari Korane“, tako da on i Željka nisu bili na akciji, ali su to nadoknadili sutradan, u nedjelju. Kada smo se presvukli svi smo otišli na Koranu na kupanje. Iako je već bila večer, voda je bila iznenađujuće topla.
Prava uživancija.
Skačemo sa slapova i sa postavljenih „tarzanovih“ štrikova kao mala djeca.

Nakon mjesec i nešto dana, došlo je i vrijeme da napravimo posao. Jesen je krenula, a sušni period je bio blagonaklon za istraživanja ove godine. Kada počnu kiše neće više biti tako lakih prolaza. U petak prije akcije, kao da nas je čula, kiša je oprala Zagreb. U subotu rano ujutro gledamo nebo, čini se ok.
Na izlazu iz grada, kod Arene velika saobraćajka. Prevrnuno se šleper, prikolica preprečila dolazni put u grad, a kamion zgužvan, onako, pošteno. Obilazimo preko Inine benzinske crpke i nadamo se da je sa vozačem sve dobro, iako tako ne izgleda.

U Karlovcu nebo postaje sivkasto, ima dosta oblaka. Valjda neće kiša. Međutim što idemo dalje, čisti se i postaje vedrije.
Opet smo se pojavili na Perlincu, ovoga puta samo nas četvero; Tihi, Damir, Beata i ja (Luka, ako me već niste upoznali). Drugi nažalost nisu mogli zbog obaveza, a Alan je sa HBSD-om negdje oko Dubrovnika. Zadaća je jednostavna. Beata i Damir mjere, Tihi i ja idemo u desni kanal gdje će Tihi napraviti prospekcijsko ronjenje.
Usput nosimo i podvodnu kameru za snimiti nekoliko kadrova. Ulazimo u Perlinac, uz sjećanja na blato koje je danima izlazilo iz naše opreme. Neoprensko odijelo se pralo otprilike 5 puta u kadi. Prvo što opažamo da je voda niža. I to dosta.
Dijelimo opremu, ja nosim bocu sa zrakom, Damir i Beata opremu za crtanje i štrik koji će nam služti kao safeline. Tihi na Fifiju gura podvodnu kameru.
Fifi je inače maleni luftić kojeg smo za potrebe snimanja nabavili još u Bužimu.
Osnovna namjena mu je da prenese opremu koja se ne bi smjela smočiti (baterije za reflektore) preko dubljih dijelova u špiljama.
I tu svoju namjenu dobro izvršava. Obzirom na cijenu koštanja (1 kn) pokazao sa kao odličan spoj koristi i cijene.
Sada je Fifi stenjao pod teškim kućištem za kameru. Dok smo došli do prvog prijelaza, penjući se na njega zaključili smo da nažalost od Fifija baš i nema koristi ovoga puta. Teško kućište i plitka voda više su radili problema nego da smo hodali sa lakoćom.
Ostavljamo Fifija na brdu, i spuštamo se prema dolje. Damir i Beata su ostali iza nas i mjere.
Koliko god se trudili nismo uspjeli a da ne zamutimo vodu. Svaki valić koji je otišao od nas skidao je sediment i mutio daleko ispred nas. U toj mutnoći, vraćajući se unatrag po kameru, pužući na boku i gurajući koljena ispred sebe opalio sam u kamen kojeg nisam ni imao šansu vidjeti. Čini se da je moja psovka ostala zabilježena na snimci, ali to ću vidjeti tek u Zagrebu. Htjeli smo na brdašcu sačekati i snimiti ono dvoje što mjere, ali su temeljiti i spori, pa odlučujemo da krenemo naprijed.

Ovdje se voda zahvaljujući prijelazu nije zamutila pa Tihi radi dobre kadrove čistog kanala. Gledam snimku i divim se kako se boje lijepo pretapaju iz bež svijetle u zelenkastu pa onda, kako kanal ide dalje, u crnu. Onda Tihi traži da prođem pored njega i snima me pod vodom. Iza mene se iste sekunde sve muti, a ja se nadam da se tako neće zamutiti u kanalu u koji se ide roniti.
Dolazimo do odvajanja na lijevi i (sada naš) desni kanal. U sredini malena blatna plažica na koju se izvlačimo.
Visina do stropa jedva pola metra. Guram kameru prema gore, laktom se upirem o dno, a on propada do ramena. Ostajem zaglavljen sa rukom u položaju „Bosanskog grba“ i smijem se sam sebi kako sam se „zaštekao“. Razgovaramo i zaključujemo da bi bilo najbolje odmah otići zaroniti jer ovoj špilji stvarno vrlo malo treba da sva postane mutna i neprozirna.
Onda se sjetimo da je safeline kod Damira. A oni još izgleda nisu blizu.
Vraćam se natrag prema njima i susrećem ih kod ulaza u prostoriju sa sigom u sredini. Strpljivo pričekam da izmjere, pa uzimam transportnu sa štrikom i vraćam se Tihome koji se počeo spremati za ronjenje.
Pomažem mu staviti transportnu sa bocom, veže safeline iznad lakta.

Dogovorili smo znakove.
Lagano kreće prema naprijed, a ja jednako lagano izvlačim štrik iz transportne na leđima i pazim da mi cijelo vrijeme bude napet. Tihi je zaronio, i nestao mi iz vida u kanalu koji skreće prema desno. Safeline mi lagano klizi kroz ruku, pazim da ga ne ispustim i da osjetim svaki milimetar napredovanja.
Čujem zvuk mjehurića zraka kako se odbija od površine i stropa. Čini se da sifon nije potopljen do kraja. Nakon kratkog vremena osjetim kako me safeline cimnuo dva puta. Dogovoreni znak da ide natrag.
Lagano povlačim i dalje pazim da je napet. Uskoro se pojavljuje Tihi.
Govori mi kako kanal ide dalje, kako daleko ispred sebe vidi zelenkasto i crno, ali da mu se čini da se može provući i bez ronjenja. Ali i bez kacige.
Nisam siguran u teoriju bez kacige jer mi se ne udara glavom o kamenje. Ali svejedno odlazimo pogledati.
Transportnu s bocom smo privezali za kamen u procjepu iznad nas, jedinom mjestu na kojem smo se mogli koliko-toliko uspraviti. Iza nas su ostajali tragovi acetilenske lampe na stropu.
Onda Tihi odlazi napred na način da se opruži u ležeći položaj, rukama se odupire u plafon i lagano gura prema naprijed. Ubrzo je zašao u „zavoj“ više ga ne vidim ali cijelo vrijeme se dozivamo i komuniciramo. Nakon nekog vremena vraća se nazad, glavom okrenut prema meni, nogama prema kanalu, a ja ga navodim – lijevo, desno.
Istovremeno držim podvodnu kameru i snimam. Nije jednostavno jer je odozdo držim na koljenu, a ručku od kućišta pritišćem na strop kako bih imao mirne kadrove. Teška je, a ja još teže održavam ravnotežu u ovom skučenom prostoru. Svejedno uspjevam nešto snimiti.
Tihi  je konačno našao mjesta da se okrene prema meni, smije se kiselo i govori kako si je testirao otpornost na klaustrofobiju. Priča kako kanal ide barem pedesetak metara dalje, sve jednako nizak, povremeno tu i tamo se pojavi procjem na stropu pa se malo može uspraviti i pogledati.
Vraćamo se na plažicu, fotografiramo, a onda čekamo da se ono dvoje vrate sa kraja špilje kako bi nacrtali i ovaj desni kanal. Kako je to trajalo, a mi se već počeli pothlađivati, Tihi odlučuje da ide van, nosimo bocu i kameru. Kada smo opremu iznijeli van, pojavljuje se Tihijev prijatelj šumar, oni ostaju pričati, Tihi će usput raspremiti kameru i snimiti naš izlazak, a ja se vraćam u Perlinac.
Vani je bilo tako ugodno toplo.

Damira i Beatu (moju suprugu, btw) nalazim kod plažice. Prepričavam Tihijev izvještaj, a onda krećemo u plitki desni kanal. Njih dvoje su već dobrano promrzli. Damir cijelo vrijeme bez neoprenskih rukavica radi lakšeg rukovanja sa spravicama za mjerenje. Ima ih doduše kod sebe u kombinezonu, ali ovako mu je lakše. I teže.
Došli smo do mjesta gdje se Tihi počeo provlačiti. Pokazuje se kako će biti problem mjeriti u ovako uskom prostoru. Razmak između površine i stropa varira od 20-30 cm. Odlučujem da ja idem naprijed, i onda ću im govoriti „odokativnom“ metodom. Damir me fotografira na odlasku.
Na mjestu gdje me još vide, laserom uzimaju dužinu. Sedam metara.
Iza toga kanal skreće udesno, dalje računam širinu i dužinu prema svojoj visini. Vičem a oni zapisuju brojke. Azimut u odnosu na zadnji precizno izmjeren, uzimam također na procjenu. Taj dio špilje neće biti pravi nacrt, ali za skicu će biti dovoljno. Uostalom da nije bilo suše ovo bi bilo itekako pod vodom.

Inače, cijelim putem smo, na mjestima gdje je špilja relativno visoka; 3- 4 metra viđali debele naslage sedimenta iznad nas, što govori da je ona većim dijelom godine potpuno ispunjena vodom. Razmišljam o tome dok se provlačim naprijed. Kacigu sam skinuo jer s njom ne ide nikako.
Lagano se krećem ležeći nogama prema naprijed, lijevom rukom i kacigom se odupirem o strop, desnom isto ali i kontroliram smjer. Ako popustim, neopren me diže i već zapinjem za strop. Opori miris karabita je potpuno ispunio taj prostor. Kanal je širok oko 2-2,20 metara, dubina varira, ali je uglavnom dosta plitko.
Dolazim pred račvanje.
Desni dio završava nakon cca 5 metara sa jednom manjom prostorijom, idem tamo, ali je mutno i ne vidim da li je riječ o sifonu. Vraćam se na račvanje. Na njemu se nalazi blatni sprud, sa špicom u „V“. Guram se lagano u lijevi kanal, kaciga mi se potapa u vodu i plamen se gasi. Ostaje gorijeti pričuva – tika na kacigi.
Ponovo krešem i plamen pali iz prve. Dragi moj „Petzl“.
Svijetlim i guram se dalje, odjednom se zaglavim. Ulaz u lijevi kanal je plići nego sam mislio. Zapravo od mutne vode nisam ni vidio. Spremnik za karabit mi je na zamki skliznuo ispod dupeta što je bilo dovoljno da me podigne iz vode i pritisne na strop. Desnom rukom izvlačim spremnik, stavljam ga između nogu, onda se sjetim da je na meni još i akumulator za podvodnu lampu. Pipam gdje je. Na boku kako i treba biti, a onda se odgurujem i prolazim naprijed.

Nakon par metara nailazim na mjesto gdje se mogu kao i sjesti. Dozivam ono dvoje, ali me oni više izgleda ne čuju. Palim podvodnu lampu i svijetlim prema naprijed. Kanal nastavlja još barem 10-15 metara na isti način. Dalje nisam siguran skreće li ili ne. Pomaknem se još nekoliko metara, i dalje ne vidim kako nastavlja, ali ide.
Onda odlučujem da je vrijeme da se vratim. Karabitka mi se ugasila, krešem ali se više ne pali. Ostajem na tiki i na akumulatoru. Kako ne znam koliko je još struje ostalo, vrijeme je za povratak. Krećem lagano pazeći da se ne zveknem, sve je zadimljeno od isparavanja i karabita.
Nije ugodno za disanje, ali se mi čini kako ipak postoji neka lagana i neprimjetna cirkulacija zraka, jer kako se vraćam na mjesta koja sam prošao, ne zatičem toliku koncentraciju smrada. Ubrzo dolazim do njih dvoje, radimo nekoliko fotografija i krećemo prema natrag. Pred ulazom nas je Tihi dočekao, upozorivši kako snima, a mi poput glumaca izlazimo van.
Naravno da smo još morali i ponoviti kadrove. Onda još malo vraćanja sa moje strane, Tihi kao pravi režiser ima još „kadriranja“ u glavi. Poslušno izvršavam želje, radostan što je toplina sunca blizu. Gledajući na sat nismo bili toliko dugo u vodi, ako uspoređujem sa Rokinom u kojoj je boravak trajao prosječno 10 sati.
Međutim, hladna voda, povremeno čekanje i gibanje pretežno u sagnutom ili klečećem položaju, uključujući i leđno plivanje, što kada se sabere i ne aktivira sve potrebne mišiće, učinili su da smo gubili dosta tjelesne temperature. To se osjeti odmah po učestaloj potrebi za mokrenjem, drhtavice srećom nismo prošli što je ipak znak da nismo bili toliko pothlađeni.

Kako god, sa poslom smo završili. Sunce nas je fino grijalo dok smo sređivali opremu i pakirali se na put. Naravno da smo u povratku stali kod predsjednika naše podružnice u Rakovici, gospodina Ivice Turkalja i u njegovom hotelu-restoranu „Sedra“ pojeli slasnu pizzu. Niti piva nije izostala, naravno.
Vratili smo se u Zagreb, a svima nam je vjerojatno jedna misao bila na pameti – koliko će pranja trebati da izvučemo svo to filigransko blato iz odijela i opreme?

Ali, tek nakon namakanja u vruuućoj kadi.
(Luka)

Nacrt izvora možete pogledati ovdje.