U dvije odvojene akcije posjetili smo i istražili Perlinac, izvor između Jamarja i Stare Kršlje. O izvoru koji je veći dio godine potopljen vodom, spoznaje se kreću od 1983. godine (Marijan Čepelak -Maligan), a ni nama ovo nisu prve akcije u njemu. Perlinac se može svrstati u izuzetno ekstremne objekte, zbog stalne opasnosti od brzog nadiranja vode, niskog stropa, urušenih dijelova, brzog zamućivanja vode cijelom dužinom, a samim time i mnogobrojnih zamki. Kroz sve kanale se većim dijelom prolazi sagnut, na koljenima ili kao u desnom kanalu na zadnjoj akciji - vodoravno i na leđima održavajući se na površini. Kaciga na glavi smeta za daljnji prolazak, tako da smo je držali u ruci i s njom se odupirali o strop špilje budući da su nas neoprenska odijela održavala na površini, a onda bismo prsima grebali u strop. Visina tog desnog kanala varirala je od 50-80 cm, širine od 1-2 metra sa povremenim procjepima na stropu gdje se moglo odahnuti u polusjedećem položaju. Razmak između vodene površine i stropa ponegdje je bio samo 20-ak cm.
Ono malo kiše (srećom!) što je palo prethodni dan dalo nam je za misliti...

Na akciji 22.-23. kolovoza ove godine bili su: Tihomir Kovačević -Tihi, Alan Kovačević,Tomislav Flajpan -Frf, Darko Višek, Eszter Domina, Beata Prpić, Željka Hodak i Marjan Prpić -Luka. Tada smo, zahvaljujući (opet) suši i niskom vodostaju prošli dobar dio špilje, došli do dva sifona i krenuli sa mjerenjima drugi dan. Na samom kraju špilje kroz provlačenje došli smo do mjesta gdje je daljnje napredovanje ekstremno opasno jer se iznad nalazil gomila urušenog i zaglavljenog kamenja čije i najmanje pomicanje nije dolazilo u obzir. Na tome kraju, kroz cijelo provlačenje osjeti se vrlo snažno strujanje zraka.
Zbog hladnoće i umora posao mjerenja je ostavljen za drugi put. I dobro je što je tako i učinjeno, jer bi taj nacrt vrlo brzo morali korigirati novim metrima.
Kada smo se pojavili 03. listopada (Tihi, Beata, Damir, Luka) u namjeri da  završimo posao, ustanovili smo da je razina vode još pala. S podvodnim kamerama, ronilačkom opremom i priborom za crtanje krenuli smo unutra. Zadaća je bila, osim mjerenja i prospekcijsko ronjenje sifona u desnom kanalu.

fotografije: Tihi, Luka, Damir, Darko

Priča:
Kako sam doživio Perlinac...

„Vodene“ špilje su uvijek posebne i interesantne. Neke od njih vas impresioniraju – kao Rokina, u nekima imate osobit osjećaj kao, recimo Ponorac... Spoj smaragdno zelenih boja podzemnih jezera, zlatno-bijelih vapnenačkih stijena, ili crnih stijena sa poput britve oštrim rubovima, siga koje uranjaju u vodu... jednostavno vas opčini.

Sa takvim mislima i očekivanjima pojavili smo se i na Perlincu. O njemu smo čuli svašta. Od toga da je njegova prva izmjerena duljina bila oko 27 metara (navodno je prvi u njemu bio Maligan). Da li je istina ili ne, to će već netko znati.
DDISKF-u ovo nije prvi put ovdje. Alan, Darko i Tihi (ako se ne varam) su već bili, čini se vođeni sličnim pričama, a kruži i klupska anegdota kako su Alan i Darko pitali koliko je dugačak (misleći na prethodna istraživanja), a dobili su odgovor – oko 200 metara!.
I onda su lijepo ušli i hodali, hodali.
Ispalo je da je netko zaboravio prve podatke pa ispalio cifru onako, "odokativno". No s druge strane, ispalo je i da su oni prošli daleko više od tih 27 metara. Iz toga razloga smo se opet pojavili ovdje, i sad smo se pripremali za ulazak pa da vidimo što ćemo naći.

Perlinac je izvor na kojem lokalni mještani dolaze po vodu, obično se spuste traktorima ili kolima i napune kante. Izvana običan i lako pristupačan špiljski ulaz, nakon malog penjanja preko nekoliko većih stijena, slijedi blagi pad i već se nalazimo pred vodom. Na stijeni sa strane privezana gumena cijev, podsjeća na one radničke šlauf-vage. Vodi nekamo prema van i čini se da je to zapravo nekakav priručni način pretakanja vode kada se izvana do ovdje ne može.
Krećemo se kroz vodu prema napred, visina joj je od koljena pa do pasa, a na mjestima i dublja. Brzo se muti, sediment je filigranski. Visina stropa varira, ali gotovo cijelim putem smo sagnuti. Dolazimo do dijela, bolje rečeno brdašca na koje se moramo popeti. Čini se da se kanal račva lijevo i desno, no lijevo je ipak slijepa ulica i sa brdašca se spuštamo dolje, saginjemo glave u čučanj i u desni (pravi) kanal. Brdašce je brana daljem normalnom protoku vode, a razmak između površine i stropa daje naslutiti da je potrebno vrlo malo da ovo postane sifon.
Da li je to ona prva mjera (27 metara) o kojoj se pričalo?
Ako je voda bila dignuta za 30-40cm, a što vjerojatno jest u vrijeme kiša, možda su podaci i točni. Idući dalje raspravljamo koliko je „brdo“ od ulaza, no vrlo brzo prestajemo i koncentriramo se na put. Špilja nas časti svojom ljepotom, dolazimo u jednu dvoranu (cijelo vrijeme u vodi prsa ili do vrata), široka je nekih pet metara u promjeru, vidi se da kanal vodi dalje.
Ulazimo u njega. Hodamo i dalje, zezamo se i dolazimo do križanja.
Kanal se dijeli na lijevi i desni. Oba jednako široka, na desnom je plafon ravan kao doslovce – plafon (u sloju smo) i vrlo nisko iznad vode, a lijevi je pravi kanal pa se odlučujemo za njega. U desni ćemo na povratku. Hodamo sagnuti, držeći se za stijene, povremeno plivamo, povremeno hodamo uspravljeni, a onda dolazimo pred dio koji se izdiže iz vode i nestaje negdje prema gore. Lijevo je još jedan kanal. Odmah uviđamo da će biti provlačenja, pa krećemo.
Prvo najsitniji i najvižljastiji :)
Eszter je jedna od tih, zaputila se unutra, za njom slijedi Darko, Beata, Frf, pa Tihi, a za njima ja. Blato je i klizavo. Odozgo se osjeća vrlo jako strujanje zraka. Nadamo se da ćemo izaći u neku prostoriju. Na jednom dijelu Tihi zbog svoje veličine zapinje na kamen koji viri iz blata. Toliko je „zacementiran“ da ga ne može pomaknuti pa smo ga prisiljeni razbiti čekićem. Dok ležeći u uskom kanalu čekamo završetak „građevinskih radova“, a Eszter javlja što je vidjela dalje.
Došla je do mjesta nad kojim je hrpa srušenog kamenja, strujanje se i dalje osjeti, misli da bi se možda na jednom dijelu mogla zavući dalje. Taman se gurajući, pojavljuje Tihi. Snimio je situaciju i odmah nas šalje van iz te klopke. Preopasno je, dovoljno je da se jedan kamen pomakne i na prvo troje bi se srušile tone kamenja.
Izvlačimo se prema dolje, radimo malo fotografiranje, Eszter i Darko odoše provjeriti mali dimnjak koji su vidjeli u provlačenju, a Tihi me šalje u, gledano prema kraju lijevi kanal, uzak i po profilu dijagonalan.
Iz vode vire „špice“ i „noževi“. Zavlačim se i već vidim da ću na jednom mjestu za dalje morati nakrenuti glavu kako bih se provukao između stijena. Kaciga mi zapinje za strop, a usta i nos uranjaju u vodu. Pljujem.
-Piješ vodu? – pita Tihi.
-Aha, malo. – odgovaram i nastavljam dalje. Kanal skreće u desno, nestajem im iz vidokruga, ali cijelo vrijeme javljam što vidim, tako da znaju da sam ok.

U međuvremenu vraćaju se Eszter i Darko, govore da su u dimnjaku također naišli na odron. Dimnjak nije velik.
Ja sa „svojim“ kanalom dolazim do kraja. To je jedna prostorija cca 2,5x2,5. Kanal nestaje prema dolje, čini se da se nazire sifon, ali nisam siguran. Tu već plivam, noge mi ne dotiču dno. Pokušavam svjetliti sa pomoćnom tikom na kacigi, ali i dalje ne vidim. Voda pod svjetlom postaje "mliječna" od blata sa mog kombinezona.
Vraćam se natrag i pričam što sam vidio. Tihi šalje Darka da i on procjeni, ja uzimam reel da izmjerimo dužinu, i oba krećemo prema sifonu. Nismo se pretjerano razišli u mišljenju, ali nismo sigurni u veličinu otvora sifona. Sa ulaza odlazi na crno, pokušavam nogama odgurati malo kamenja prema dolje, čuje se kako se malo kortljaju.
Onda se vraćamo nazad i svi zajedno krećemo prema izlazu.
Na križanju odlazimo u već spomenuti desni, niski kanal. Plafon ravan. Voda do ramena, ali je relativno plitko. Vučemo se ili na bok ili se odguravamo. Plamen iz karabitke pali strop. Nakon nekih desetak metara, kanal skreće ulijevo pa u desno i dolazimo pred sifon. Tihi zaključuje da idući puta ovdje moramo roniti. Voda je naime, vrlo malo ispod stropa, a čini se da kanal ide i dalje.
Izmjerili smo dužinu reelom, i onda već lagano promrzli krećemo prema van.
Alan je toga dana snimao kadrove za udrugu „Čuvari Korane“, tako da on i Željka nisu bili na akciji, ali su to nadoknadili sutradan, u nedjelju. Kada smo se presvukli svi smo otišli na Koranu na kupanje. Iako je već bila večer, voda je bila iznenađujuće topla.
Prava uživancija.
Skačemo sa slapova i sa postavljenih „tarzanovih“ štrikova kao mala djeca.