Takozvani „Produženi vikend“ uz blagdan Tjelova bio je planirana prigoda da odemo do Rokine bezdane i počastimo školarce za uspješan završetak speleološke škole. U petak, 8. lipnja krenulo je lagano desantiranje prema Kapeli, a onda je stigla vijest koju nitko ne voli čuti – na Velebitu, tj Crnopcu, u Kiti Gaćešinoj nastradao je kolega speleolog. Vikend koji je izgledao tako dobro u početku, u trenu se pretvorio u neugodan osjećaj u želucu.

Na radiju se moglo čuti kako je HGSS već gore i da se priprema velika akcija spašavanja koja bi mogla trajati danima. Alan i Tihi su u međuvremenu bili u kontaktu sa Teom i Robertom i rekli im kako smo mi na Kapeli, i ako zatreba ljudi za bilo kakvu pomoć, da mogu računati na nas. Vijesti koje su stizale i dalje nisu obećavale: „Speleolog je dobro, ali možda ima ozlijeđenu kralježnicu“, „pukao je spit“, HGSS predviđa da bi akcija mogla trajati dulje od 48 sati“ jer je unesrećeni na dubini od preko 500 metara“, „bit će zahtjevnija nego prošli puta“, „trebat će dosta ljudi“....

I nije trebalo dugo da se mobitelom koordiniramo i napravimo devijaciju sa Kapele prema Velebitu. Vozeći se autocestom Beata, Tihi i ja komentiramo kako je vikend zapravo počeo vrlo loše: puno poginulih na cestama u noći sa četvrtka na petak, i sad ovo na Velebitu. A onda ničim izazvana, na 120 km na sat, zadnja lijeva guma mog automobila odlučila se raspasti. Srećom pa sam čuo početno lupkanje i maknuo nogu s gasa.
Nedaleko od izlaza za Ogulin, uz smrad spaljene gume, krenuli smo iskrcavati opremu iz automobila kako bi ga odteretili. Rezervna guma, naravno, u skladu sa modernim načelima štednje auto-industrije je ona profila za tačke. To u startu otklanja mogućnost dulje vožnje, pa smo fino skrenuli u Ogulin i kod vulkanizera kupili novu. Dvije zapravo, jer i druga zadnja nije baš ostavljala neki dojam pouzdanosti, a ionako sam planirao zamjenu ovih dana, pa je to ispalo malo ubrzano.
I onda dalje prema Velebitu. Nadamo se da je to zadnja loša stvar koja će se dogoditi ovog vikenda. Putem nas prestižu vozila raznih stanica HGSS-a, pod rotirkama nakrcana spašavateljima. Konačno i mi stižemo na bijelu cestu za Crnopac. Strmi uspon i ne baš utabana cesta, pojačani strahom za nove gume uvjetovali su lagano penjanje. Na nekoliko napravljenih vododerina moralo se polako, taman bi trebalo još i da odbijemo karter. I onda na slijedećoj, ugledamo trag ulja. Lijep, crn i konstantan.
Netko je uspio odvaliti svoj karter. Nadamo se da nije GSS. Trag ulja traje i traje.. počeli smo se pitali koliki je taj karter i koje je to vozilo. Ulja kao iz lokomotive. Konačno dolazimo na veće okretište, odlučujemo se tamo sparkirati, da ne smetamo vozilima GSS-a koja će sigurno još pristizati. Tu je i trag ulja, ali se jednako tako okreće i ide natrag. Sad shvaćamo da je dvostruki trag koji smo gledali zapravo jednostruki.
Naknadno smo čuli da je to bio auto Nove TV (dobro, nek' su novinari, samo da nije GSS).

U međuvremenu pristižu Meli, Damir (Zurub), Beta... Alan, Frf i Roni (prvi novopečeni pripravnik) već su gore i našli su nam parkirno mjesto nešto bliže. Uskoro dolaze Oskar i Darko (drugi novopečeni pripravnik). Ujutro bi još trebali doći Damir (Pavelić) i Tomo (treći novopečeni pripravnik).
Dolazimo na zadnje okretište ispod ulaza u Kitu. Sve puno vozila i opreme GSS-a. Zapovjedno vozilo sa vezom sa ekipama u jami i na ulazu u jamu, nacrt Kite sa upisanim timovima na sidrištima, vremenima ulaska i izlaska. Atmosfera i rad vrhunski profesionalno i uigrano. Nema galame, tiha komunikacija, svatko radi ono što treba. Doznajemo kako su jamu opremili za transport i da je unesrećeni krenuo prema van oko 19 sati. Napreduju dobro i bez problema. Provodimo besanu noć sa spašavateljima.

Frf kao dežurni ložač, posao koji čini se najviše voli od svega. Vatra (bolje rečeno lomača) pucketa iako je na Crnopcu temperatura u pola deset navečer bila 20 stupnjeva! Naravno, sasvim drugačija nego u vrtači kod ulaza u Kitu, gdje ju je ledeni vjetar iz jame spuštao na ne tako daleko od ništice. U jami tek malo iznad nule. Kako prolaze sati tako slušamo vezom napredovanje transporta. Ide jako dobro. Nesretni speleolog Marijan Marović se također osjeća OK.
Vani oko vatre se skupljaju novinarske ekipe. Naš Alan snimat će za potrebe GSS-a, dio materijala će otići na TV. Negdje pred jutro doznajemo da su prošli Grlić bez problema i da će uskoro biti pod ulaznom vertikalom. Malo prije pet sati, sprema se ekipa za prihvat nosila sa ulaza. Odlazimo i mi jer će tu trebati dosta ljudi. Strpljivo čekamo sa GSS-om na samom ulazu. Počelo je dizanje u vertikalu. Komunikacija i dalje smirena, sve je stvarno tako uigrano i uvježbano da impresionira. Što opet nije bilo po volji jednoj novinarki koja je u njihovoj grupi stajala postrani i čekala dobru reportažu.
Počela je gunđati kako je mogla doć u 2 sata, a ne u 21 pa da mora ovoliko čekati... (imala bi valjda vremena za nešto drugo?).. onda je upitala koliko još treba da izađu van iz vertikale, a netko od GSS-a na površini odgovorio oko dvadesetak minuta, možda i malo više, na što je zamalo izokrenula očima uz duboki uzdah i opet se počela žaliti kolegi kako je mogla doći kasnije.
Dečki iz GSS-a smireni i ne obraćaju pažnju na tu živčanu novinarku. Ona jednostavno ne shvaća što se događa, ne shvaća da gotovo sto ljudi daje sve od sebe neprekidno dvadeset i šest sati kako bi spasila jednog čovjeka iz pogibeljne situacije. I pri tome riskiraju svoj život. Dobrovoljno.

Ali dosta o njoj, spomenut ću je još jednom malo kasnije. Nosila sa Marijanom lagano dolaze do ulaza u vertikalu. To osim po čujnoj komunikaciji glasom, sada vidimo i po velikom stupu pare koji kulja iz ulaza. Konačno su nosila sa unesrećenim vani. Skidaju se sa užeta, hvatamo ih, okrećemo prema dnu vrtače, Marijan se zahvaljuje svima, onda zastajemo da se uplakana majka pozdravi sa sinom. Tješi je kako je dobro i kako ga ništa ne boli.
I onda krećemo prema okretištu. Uigran proces nošenja nosila, hrpa ljudi preko stijena pretječe nosila i čeka u redu. Sve je jako brzo, nosila kao da plove na crveno-plavoj površini. Uskoro smo na okretištu, pripremljen je kombi, na podu su postavljena užad radi amortizacije, i onda odlaze prema cesti gdje čeka hitna pomoć. Marijan se osjeća dobro, i svi prisutni se osjećaju bolje zbog toga. Dobro raspoloženje se širi. Međutim, nije još gotovo. Puno dečkiju iz GSS-a je još uvijek u jami. Oni koji su otišli ranije spavaju dolje negdje, jama se mora raspremiti, a i svi sigurno vratiti na površinu. Potrajat će to sigurno cijeli dan.

Kako je kombi sa ozlijeđenim otišao, novinari su ostali u potrazi za još kojim intervjuom. Jedan od njih govori svojoj kolegici (onoj maloprije spomenutoj) kako bi trebalo napraviti razgovor sa Bakšom (Darko Bakšić) koji je bio vođa akcije u jami. Ona kaže: „Da da, a gdje je?“ Netko odgovori još je u jami.
- A kad će izaći?
- Možda za pola sata, tko zna. I onda okret očima u stilu: jooooj, ona ne može još toliko čekati. Pa zar ne može taj Bakša malo brže, zar ne vidi da se njoj žuri? (vjerojatno na jutarnju kavu u Zadar kako bi se mogla pohvaliti „napornom“ noći).

Tu je već toliko digla tlak mojoj boljoj polovici da je poželjela da joj gojzericom ostavi potpis „Vibram“ na stražnjici.

Da ne bi davali nezasluženi prostor i bitove ovakvim opskurnim likovima, treba reći slijedeće:
Ponosimo se što imamo HGSS.
Kada smo nedavno na seminaru u Golubinjaku slušali predavanje Dinka Novosela i čuli da spadaju u sam vrh svjetske speleospašataveljske elite (zajedno sa Francuzima i Talijanima), onda smo to sada imali prilike vidjeti i uvjeriti se iz prve ruke (ako je itko sumnjao).
Niti jednog trenutka tu nije bilo „praznog hoda“, nedoumica ili zastajkivanja. Smireno i profesionalno do kraja. Od prvog do zadnjeg čovjeka. Teo i Robert, u razgovorima tijekom noći, govore nam kako među spašavateljima nisu svi speleolozi, ali i svatko od njih je osposobljen za ući u jamu, na svoju dionicu i odraditi zadatak vrhunski. Vježbaju naporno i vježbaju svi na isti način, zbog toga je i ovo spašavanje izvedeno nevjerojatno brzo i učinkovito.

Dvadeset i šest sati nakon prve dojave o nesreći uključivo desetak sati od početka transporta, ozlijeđeni je bio iznešen sa 520 metara dubine i oko 2 kilometra horizontalnih kanala kroz vrlo zahtjevan speleološki objekt, sa preko trideset opasnih dionica, i hiltanje dijelova jame kako bi nosila mogla proći. To nije slučajnost, već vrhunski obučena ekipa.
I to ekipa volontera, neplaćenih profesionalaca, ljudi koji vole to što rade i taj poziv koji su odabrali. Gotovo 150 spašavatelja na ovoj akciji, ostavilo je svoje poslove, domove, obitelji i riskirajući vlastiti život priključilo se izvlačenju iz pogibelji jednog čovjeka kojega nisu možda nikada vidjeli u životu, i tako svaki put do nove akcije. A nažalost, ima ih napretek, čitamo to često.
Drago nam je da smo i mi svojim sudjelovanjem dali makar mali doprinos tome.

Epilog:

Subota uvečer, vratili smo se sa Crnopca i došli u Jezerane, na Rokinu bezdanu. Nije baš da nas je prošao peh, na autputu je crkla Darkova Volkswagen buba. Ostali su na cesti iznad Otočca čekajući šlep službu. Nema prvog spuštanja u Rokinu za njega ovoga puta.
Gledamo večernje vijesti Nove TV, HTV-a... Prva vijest na svim televizijama i najveća minutaža je Gay pride u Splitu. Druga vijest Mirela Holy, premijer i ostala hrpa političkih njuški. Slijedi vrlo značajna vijest o pojeftinjenju goriva za dvadesetak lipa koje će doći za koji dan. Onda opet red politike. Na Novoj, vijest o tome da je 150 spašavatelja nakon 26 sati spasilo jednog čovjeka došla je na red osma ili deveta. Na HTV-u - ipak su nacionalna televizija- nešto brže. Mislim da je bila peta ili šesta.

Takvi smo mi Hrvati. Imamo gotovo manijakalnu potrebu dobre vijesti i dobre stvari zatomiti i možda čak izvrijeđati (poput komentara svakakvih bezveznih likova na internet portalima). Sve moralne i ljudske vrednote koje nas uzdižu kao naciju i kao ljude na kraju u stanju smo omalovažiti ili prikazati kao nešto što se desilo slučajno. Umjesto da se ponosimo mi se sami pljujemo.
Na svu sreću, to nije odraz cijelog društva, to je odraz hiper-proizvodnje vijesti, grabeža za medijski prostor i zgrtanje novaca, pravljenje karijera...

Situacije u kojima se iskaže ljudska solidarnost i na kraju sve završi sretno i nisu neka vijest. Možda će jednom i biti ako, ne daj Bože, u kojem slučaju nekom od tih novinara bude zatrebala pomoć HGSS-a.
A onda će opet ista ekipa ostaviti svoj posao, obitelji i krenuti u spašavanje ne pitajući tko je, što je i kakav je čovjek.

Fotografije. Damir Zurub