U novu godinu smo ušli nešto aktivnije nego inače, možda zbog globalnog zatopljenja, a možda i zbog malo duže pauze. Uglavnom, 15. siječnja smo se zaputili s one strane Kapele, na područje Jezerana kako bismo istražili par novo-otkrivenih objekata, a možda pronašli još koji.

Prvi od novih – špilja prozvana Lucina špajza, otkrivena je slučajno, u kolovozu prošle godine kada su Beata i Luka tražili ulaz u Rokinku, a vođeni Cvitovim izvješćem Alanu o perspektivi te špilje i puhanjem iz jednog kanala, lutajući pola dana kroz bespuća Črnačkog polja, šikaru, i neke prašumske travurine više od tri metra (doslovce), slučajno došli do uskog, glonđama dijelom zatrpanog ulaza.
Na prvu je bilo jasno da špilja ide dalje, te nije trebalo puno da se zavuku unutra i vide što je. Uski meandar nakon 7-8 metara završavao je jamom, u koju se dalo spustiti. Malo njuškanja i zavlačenja i postalo je jasno da je tu ipak kraj. Nije veliko, ali se piše kao novi objekt. Izrađena je skica, dato ime, a traženje Rokinke ostavljeno je za neko vrijeme kad se slegne sva ta vegetacija.

Izlet su ponovili 24. prosinca, 2011. kada su krećući se putem prema Lucinoj špajzi uočili otopljeni snijeg oko jednog kamena, te oblak pare koji se dizao iz rupe. Bacanjem kamena (ali ne s ramena, iako su ličkih korijena), jama je odavala perspektivu, procijenjene dubine od 10-20m. Kako se nalazila u neposrednoj blizini solišta složenog od jednog stupa sa limenom kutijom na vrhu, dobila je ime „Rupa pored stupa“.
Ulaz u Rokinku opet je ostavljen za neki drugi put.

Tako smo se tog 15. siječnja našli dole u slijedećem sastavu; Oskar, Alan, Darko, Alen, Tuna, Eszter, Melita, Beata, Frf, Kiki (kao glavni snimatelj), Luka, a dan kasnije priključio se i Tonko.
E da, da po običaju ne izostavimo i četveronožne živine, Indy, Koni i Lucu, koje su se pokazale toliko samoljubivima da je veći dio snimljenog materijala imao režeću i lajuću zvučnu podlogu uz prigodne „marš“, „fuj“, „dosta“... a radili su i štapovi.
Ključni trenutak zbio se kada je jedna od njih krenula lizati lonac sa kuhanim vinom. Mislim ono.. sve može, al' ne diraj nam vino. Ha-lo?

Krenulo se prvo sa Rupom pored stupa, a plan je između ostalog i bio isprobati nekoliko novih gadgeta – dvije HD kamere, od kojih je jedna Headcamera, malena, taman za na kacigu.
E da, da ne zaboravimo spomenuti, Oskar je kao domaći bio voditelj akcije i glavni organizator smještaja i roštilja. :)

„Rupa“ se nakon uskog ulaza pokazala jamom od nekih dvadesetak metara, sa nekoliko zanimljivih detalja u prelascima - zapravo su dvije jame povezane prolazima na dnu i pri vrhu. Donji je kasnije raščišćen od kamenih gromada da se može jednostavnije penjati, a gornji prolaz čini lijepi i uski most do kojeg se dolazi „trenjem“ – odnosno oslanjanjem na leđa i noge iznad prve jame.
Dakako, oni dugonogi prolazili su ga i jednostavnije.
Maleni problem činila je krušljiva površina stijena koja se lomila na najmanji dodir i padala u velikim pločama. Na dnu, ekipa speleo-terijera (onih mršavijih) uočili su da jama ide dalje, ali da se doslovce pretvara u rupu. Uz malo proširivanja prolaza, Alan, Eszter, Darko i Alen krenuli su u provlačenje od nekih 60-ak metara.

To provlačenje ostat će im u sjećanju (barem Alanu, koji se pri tom i zamazao glinom :)), sa zanimljivim pričama poput višenja naglavce u uskom meandru, na jedno 6-7 metara visine jer je to bio jedini način za proći dalje. Ljudi kad zagrizu onda jednostavno ne puštaju. :)

Plan je bio jamu kao i Špajzu i topografski snimiti, ali su previše vremena i snage potrošili u provlačenju tako da je to ostavljeno za drugi dan, tj. nedjelju. Ali je zato dovoljno vremena ostalo da potražimo ulaz u Rokinku, što smo i učinili.
Ubrzo smo se našli i pred njom, veličinom dosta impozantnim. Zastrašujuće je bilo vidjeti ostatke naplavljene trave i smeća, odnosno shvatiti razinu vode koja se digne u Črnačkom polju i koju ta špilja upije.
Na kraju Rokinke (nije isto što i Rokina bezdana, iako uokolo bezdane ima još nekoliko objekata narodnih imena Mala Rokinka ili slično) pronađeno je „usko grlo“, dio u koji voda otječe, a koji je zapravo sipar pun vapnenačkih „ljuski“ koje je voda nanijela.
Zavlačenjem unutra nije se moglo dalje od nekih 6 metara, što zbog uskoće, što zbog strmine i dobrim dijelom toga što se sve urušavalo za onim tko se provlačio. Nije baš ni pomagalo to što je u tom dijelu voda nanijela i priličnu količinu stakla, tj boca koje su lokalni „žeteoci“ ostavljali po polju tijekom ljetnih vrućina.

Umor je polako činio svoje, ali i mrak, te smo požurili do kampa po opremu i krenuli prema Jezeranama. Daljnje planove sa Rokinkom (crtanje i istraživanje) ostavili smo za drugi dan.

Subota navečer.
Nije se išlo u disko kao u staroj pjesmi (P. Kazalište, ako se ne varam) već u „Volan“ u Jezeranama ili u našoj verziji – „Guvernal“. Piva i čajevi, jer iako nije bio snijega, jutarnje i večernje temperature padale su do -7.
A onda onaj najdraži dio dana – roštilj.

Zahvaljujući LD „Kapela“ iz Jezerana, dobili smo smještaj u njihovom domu, a i ključ od „trpezarije“, tj. od kuće za tulum, sa oogromnim roštiljem, dovoljnim da se u njemu okrene i vola. Ubrzo smo se grijali uz vatru, dimili kao kobasice nestrpljivo čekajući da prva tura mesine krene u opticaj, a neki su i sjedili na stolici u roštilju (!) kako bi se još malo bolje ugrijali.

Spavanje je bilo jedno ugodno iznenađenje. Pripremljeni na smrzavanje, na našu radost otkrili smo da u sobi gdje ćemo spavati ima velika peć. I grijala je tako da smo noć proveli otkrivenih vreća zbog vrućine, bez ikakvih posebnih modnih dodataka – debelih čarapa, kapa, dugih gaća, pododijela itd.

Nedjelja je osvanula suncem i sa -6 celzijevaca u zraku. Dok se taj broj nije smanjio, tj. povećao preko nule nismo krenuli u akciju. Prvo se topografski snimila Lucina špajza (Alan i Beata), zatim Rupa pored stupa“ (Alan i Frf), a onda je ostalo dovoljno vremena da se rekogniscira teren uokolo. Dok su Alan i Frf mjerili, Luka snimao video kamerom iznutra, Meli, Kiki, Beata iTonko su pripremali kuhano vino i vatru za roštilj uz jamu, a ostali dio ekipe – Alen, Tuna, Oskar, Eszter, Darko otišli su prema Rokinki, malo ju bolje preroštati, ali i malo prosnifati teren uokolo.

Pronađeno je još par špilja, još jedan kanal u Rokinki, tako da je u konačnici akcija izvedena vrlo uspješno i na opće zadovoljstvo. Obzirom da je i film sa akcije smontiran u rekordnom roku te prikazan na skupštini, a na kojoj su potvrđeni novi tajnik i novi predsjednik, to je obojici dalo mota da u stilu predizborne kampanje naglase „neke nove modalitete rada našeg društva i uopće“ te za to „neuptine zasluge njih dvojice kao takvih“ , njihovih „vizija i povjerenja u vlastite i društvene snage i sposobnosti“ i to „bez pomoći Europske unije“ – zaključeno je u nastavku njihovog izlaganja – da se u najskorije vrijeme trebamo vratiti natrag kako bismo nastavili započeto.

I hoćemo. Roštilj je bio baš dobar.

Fotke: Oskar, Darko, Luka, Kiki
više u galeriji