Zadnje dane mjeseca listopada i produženi vikend iskoristili smo za ronjenje u Crnom vrelu, jednom od izvora na rijeci Korani. Kako smo u Panjkovom ponoru na ljetošnjoj ekspediciji otkrićem novih (kilo)metara kanala došli nadomak tom izvoru, ova akcija je bila logičan slijed...

Okupljanje je bilo u Novoj Kršllji već u petak i na našoj lokaciji "Prvom speleološkom domu". Najava toplog vikenda izgledala je kao obična greška prognostičara jer nas je dočekala temperatura od -1 stupanj. Srećom, nismo morali noćiti vani ili u jami. Sjetili smo se Tea i ekipe sa Crnopca i njihovih „uvjeta“ smještaja unatoč kojima i dalje nabijaju metre i metre, pa se nismo pretjerano žalili na taj jedan bijedni minus.
Uostalom, u domu je veselo pucketala vatrica, klope je bilo u standardnim količinama, pivice također, spavali smo na udobnim karimatima, madracima pa smo se bavili razmišljanjem koju od donacija lokalnih prijatelja bi iskoristili ovaj vikend... Dilema je bila velika – kozlić, prasence ili piletina uz neizostavni lički krumpir. Kako na ovu akciju nije mogao doći veći dio ekipe, jelovnik smo reducirali na „leteći odred“ i krumpir, a četveronožne energetske pločice ostavili smo za neku narednu akciju.

Subota ujutro ipak je osvanula uz jugo. I sunce. Ipak nisu pogriješili što se tiče prognoze. Boce sa zrakom smo napunili još jučer, baterije od rasvjete također, ostao je samo utovar opreme i vožnja prema Crnom vrelu. Nakon nekoliko kilometara i za divno čudo bez prašine došli smo na mjesto iskrcavanja. Negdje s lijeve strane ceste, kojih stotinjak metara, pod zemljom se skriva velika dvorana koju smo nazvali „Pakao“ i koja je zadnja točka našeg ljetošnjeg istraživanja.
To nas je podsjetilo na prekrasne „Podzemne Plitvice“ ili kako je Teo rekao – „Ono divno čudo kod Rakovice“. Istovremeno nam je dalo podstreka nadi da ćemo danas „probiti“ Crno vrelo i možda doći do naše zadnje točke. I da onda letvicu opet prebacimo u naše dvorište.

I tako smo sa opremom u rukama, ruksacima i dvobocnicima na leđima te letvicom u glavama krenuli nizbrdo prema izvoru. Putem smo malo debatirali na koji bi se način dale iskoristiti one silne table „minirano“ koje viđasmo svuda uokolo.
Crno vrelo nas je dočekalo – uzavrelo. Razina vode je veća nego kada smo zadnji puta ovdje ronili, gotovo za metar. Osim toga, protok je brz. Odmah je otpala mogućnost korištenja „Fifi-trajekta“ – plastičnog čamca kojeg smo mislili koristiti kao platformu za fotografiranje. Interesantno je da je u Zečevcu, kaptiranom izvoru uzvodno od Crnog vrela, zabilježena znatno manja razina vode nego što smo očekivali i nego što je bila tijekom akcije prije dva mjeseca.
Odmor je bio kratak, ekipa koja će roniti počela se spremati. Na uron idu Alan i Frf. S njima će i Alen, koji će nakon preronjavanja sifona provjeriti kanale iznad jezera, a dvojac „probijača“ će tražiti prolaze u kanalima iza sifona. Alan, kao vođa ronjenja održao je brifing, podijeljene su zadaće. Voda nije izgledala nimalo bistro, strujanje se i tekako osjeti. Temperatura varira 9-10 stupnjeva. Predviđeno vrijeme povratka procijenjeno je na nekih 2,5 – 3 sata. Uslijedilo je opremanje, spuštanje teških dvobocnika niz klizavo kamenje. Svezan je reel, upaljena rasvjeta i tim je krenuo u dvadesetmetarski kanal, do prvoga sifona...
U njemu je postavljeno uže, Tihi govori kako se radi o Bluewateru kojeg su oni postavili još prije.

Zanimljiva je stvar kod tih Bluewatera. U Rokinoj bezdani i dan danas, iznad Mlina postoji jedan (od dva) Bluewatera koje je također postavio Tihi sa ekipom. Osmicom privezan za karabiner odolijeva vodi, vlazi već – trideset godina. Drugi, kraći, smo mi izvadili tijekom ekspedicije u Rokinoj 2009. i danas ponosno stoji kao dragocijeni izložak za naš budući muzej. I ono što bi malo tko vjerovao, niti jedan od ta dva nije izgubio na kompaktnosti, kontrolna nit je još vidljiva i nepopucana. Kraći je na jednom mjestu pukao i rascvjetao se, ali ne dalje od nekoliko centimetara. Ostatak je i dalje čvrst.
I za dodatan primjer kvalitete, na prvom slapu u Rokinoj, prije dvije godine ostavljeno je uže kojim je taj slap prečan. U predekspedicijskoj akciji od tog užeta našli smo samo pramen razmotanih niti duljine 30-ak centimetara, niti godinu dana nakon postavljanja.
Dakle, kupujte Blluewater.

Vratimo se našoj ekipi. Došli su do sifona, nekako pronašli uže (Bluewater, jel' te), kojih metar dublje nego inače i zaronili u mutnu vodu. Marijana i Luka su otplivali za njima do sifona pa se prepustili struji da ih izbaci van. A onda, ostalo je uvijek neizvjesno i neopuštajuće čekanje sretnog povratka.
Vratili su se nakon nekih 2,5 sata. Jedna od bitnih rečenica kojima su opisivali uron i što su otkrili je da su ronili kao u - ribnjaku. Klenova kao u priči. Zabijali su se u rasvjetu cijelo vrrijeme.
Uslijedilo je presvlačenje i transport opreme uzbrdo do automobila. A onda topla peć, vesela vatrica, kokica pečena u tri vrste pive, ličke police (donacija prijatelja Đuke), špek... i nezaobilazna jumbo pizza koju je donio predsjednik naše podružnice u Rakovici - Ivica Turkalj.

U akciji su učestvovali: Beata, Marijana, Tihi, Tuna, Alan, Frf, Alen, Luka, Franc, Dragi (od nedjelje raaaaano ujutro).
I Luna, naravno.

E da, pitate se što su otkrili i dokle su došli?
Pa... o tome u drugom tekstu.
Dotle, pozdrav Teu i ekipi, nek se malo letvica njiše do Biograda.
;)

fotogalerija, M. Prpić: